Ova veb stranica koristi samo neophodne kolačiće za ispravno funkcionisanje. Ne koristimo kolačiće za praćenje. Koristimo analitiku bez kolačića kako bismo razumeli kako se naša stranica koristi.

Kolumna

Zašto rusku unitarnu imperijalnu državu treba demontirati

Iryna Sieidkhanova
Russia Delenda Est: zašto nije dovoljno obuzdati Rusiju

Želimo da sa vama podelimo veoma zanimljiv tekst koji je napisao Cemil Kerimoglu, doktor neuronauke, zaljubljenik u istoriju i poliglota. Svoja razmišljanja o istoriji, politici i savremenom zapadnom društvu objavljuje na svom profilu na Substack-u:

„Posle Prvog svetskog rata Rusko carstvo ležalo je u ruševinama i činilo se da je njegov raspad neizbežan. Boljševici su, u suštini, hteli da obnove Rusko carstvo – ovoga puta pod drugom ideološkom zastavom. Naziv ‚ruski građanski rat‘ zapravo navodi na pogrešan zaključak, jer skriva ono najvažnije: novo jačanje ruskog imperijalizma pod boljševičkom vlašću. Ideologija se promenila, ali imperijalni ekspanzionizam u svojoj srži ostao je gotovo isti. Jedan za drugim, boljševici su gušili i ponovo osvajali narode i republike koji su proglasili nezavisnost ili autonomiju.

Boljševici su se okrenuli i ka zapadu – ka Ukrajini i Poljskoj. Bez Ukrajine Rusija nije mogla da opstane kao carstvo: celo imperijalno zdanje moglo je da se uruši. Ali boljševici su naišli na žestok otpor. Poljska i Ukrajina sklopile su savez na čelu s Juzefom Pilsudskim i Simonom Petljurom da bi zaustavile rusko nadiranje. U avgustu 1920, kada je Crvena armija krenula na Varšavu, sovjetska ofanziva slomljena je u istorijskoj Varšavskoj bici, poznatoj kao „Čudo na Visli“.

Poljska je odbranila nezavisnost, a Ukrajincima se činilo da je njihova dugo sanjana država nadohvat ruke. Poraz ruske ofanzive otvorio je istorijsku priliku: nezavisna Ukrajina mogla je da zada težak udarac boljševičkim planovima da obnove Rusko carstvo. Činilo se da sve ide nabolje. Srećan kraj bio je na vidiku.

Ali onda je nešto pošlo po zlu. Poljskoj i Ukrajini bilo je teško da finansiraju rat. Imale su malo resursa, a za nastavak borbe bila im je potrebna materijalna pomoć iz inostranstva. Poljska i ukrajinska dijaspora širom zapadne Evrope stale su uz njih. Novac su prilagali obični ljudi, a deo evropske javnosti naklonjen njihovoj stvari organizovao se da podrži zajedničku poljsko-ukrajinsku borbu za nezavisnost. Rasla je solidarnost s narodima koji su branili svoju slobodu od ruske imperijalne ekspanzije.

Ali upravo kada je rat počeo da se preokreće u korist Poljske i Ukrajine, ruska propaganda počela je da daje rezultate. Boljševici su našli moćan način da utiču na zapadnoevropska društva. Svoja osvajanja prikazivali su kao herojsku borbu za oslobođenje radnika i seljaka od navodnih tlačitelja – zlih poljskih panova. Po toj verziji, Rusi nisu bili osvajači, već oslobodioci. A Poljake i Ukrajince, koji su se opirali ruskoj vlasti i borili za nezavisnost, predstavljali su kao branioce reakcionarnog poretka koji stoje na putu oslobođenju radničke klase.

I, koliko god to čudno zvučalo, ta priča naišla je na plodno tlo u zapadnoevropskom radničkom pokretu. Agresori su uspeli da se predstave kao oslobodioci, a od onih koji su im se opirali napravili su tlačitelje. Podseća li vas to na nešto?

Ruska propaganda neposredno je uticala na tok rata. Poljska i Ukrajina u velikoj meri zavisile su od oružja i vojne opreme iz inostranstva. Ali te pošiljke morale su da prođu kroz evropske luke i železnice. A upravo su lučki i železnički radnici odlučivali da li će oprema koja je bila preko potrebna uopšte stići na odredište.

Pod uticajem boljševičke propagande, radnički pokret u zapadnoj Evropi počeo je da bojkotuje prevoz oružja za Poljsku i Ukrajinu. Radnici su odbijali da utovaruju vojne pošiljke, pa je oružje kasnilo ili uopšte nije stizalo do naroda koji su se branili od novog ruskog osvajanja.

Obični Evropljani, uvereni da staju u odbranu potlačenih, zapravo su ometali borbu naroda koji su pokušavali da se oslobode imperijalnog jarma. Mislili su da služe oslobođenju, a u stvari su ga podrivali. U tome je bila tragedija. U presudnom trenutku, kada je Poljskoj i Ukrajini podrška bila potrebna više nego ikad, ruska propaganda uspela je da deo zapadnoevropske javnosti okrene protiv njih.

Postojao je i još jedan, podjednako sudbonosan činilac. U samoj Poljskoj sve više je slabila Pilsudskijeva zamisao po kojoj je slobodna i suverena Ukrajina trebalo da bude jedan od stubova šireg saveza u srednjoj i istočnoj Evropi. Pokret Nacionalna demokratija, na čijem je čelu bio Roman Dmovski, tu zamisao je odbacivao. Dmovski i njegove pristalice, vođeni uskim nacionalizmom i pretenzijama na gradove poput Lviva, bili su spremni da se nagode s Rusijom ako to ide u prilog onome što su smatrali poljskim interesom. Zato su se žestoko protivili Pilsudskijevim planovima. Brzi teritorijalni dobici bili su im važniji od trajnog saveza s nezavisnom Ukrajinom.

Na kraju su prevladali oni. Poljska je napustila ukrajinskog saveznika. U martu 1921. potpisala je s Rusijom Riški mirovni ugovor, kojim je sebi obezbedila (privremeni) mir i nove teritorije, a Ukrajinu ostavila samu pred Crvenom armijom. Ukrajina je na kraju uključena u sastav Sovjetskog Saveza, a njena nezavisnost ugušena. Usledile su decenije brutalne sovjetske represije: prisilna kolektivizacija, gušenje ukrajinskog identiteta i kulture, masovna streljanja i veštački izazvana glad – Holodomor.

Poljska je u međuvremenu verovala da je nagodbom s Rusijom na račun Ukrajine obezbedila svoju budućnost. Ali ubrzo se pokazalo koliko je ta sigurnost bila varljiva. Poljska je tu lekciju naučila na najteži mogući način. Nepune dve decenije kasnije, u septembru 1939, napao ju je Sovjetski Savez – ovoga puta zajedno s nacističkom Nemačkom.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Ista ona imperijalna država s kojom je Poljska pokušala da se nagodi na račun ukrajinskog saveznika vratila se da uništi poljsku nezavisnost. Jureći za uskim, kratkoročnim „nacionalnim interesima“ umesto da gradi trajan strateški savez, Poljska je sama pomogla da se sruši upravo ono što joj je dugoročno moglo da donese veću bezbednost.

Tako je Rusija, u trenutku kada su se boljševički planovi za obnovu carstva još mogli osujetiti, dobila priliku da se oporavi. Vešto manipulišući evropskom javnošću, podrivajući evropsku podršku svojim žrtvama i koristeći razdor među narodima koji su joj se opirali, Rusi su uspeli da ponovo sastave veliki deo starog carstva.

Propušteno je ono što je izgledalo sasvim ostvarljivo: raspad imperijalne strukture Rusije i nastanak novih nezavisnih nacija u istočnoj Evropi i severnoj Evroaziji. Rusija je obnovila carstvo jer njene žrtve i njihovi mogući saveznici nisu shvatili koliko je velika istorijska prilika koja im se ukazala.

Istorija kao da se ponavlja. Rusija gubi rat protiv Ukrajine. Uprkos ogromnoj nadmoći neprijatelja, Ukrajinci su hrabrošću, odlučnošću i izuzetnom snalažljivošću – uz presudnu podršku Zapada – uspeli da preokrenu tok rata. Inicijativa sve više prelazi u ukrajinske ruke. Ukrajinski dronovi sada gotovo svakodnevno pogađaju ciljeve duboko u Rusiji, a napadi su sve brojniji i žešći. Glavne mete postale su naftne rafinerije, a time je ugrožen jedan od stubova ruske privrede. Ukrajina je razvila i već koristi sopstvene krstareće rakete, a blizu je i proizvodnje sopstvenih balističkih raketa.

Neko vreme činilo se da sve ide nabolje. Pobeda Ukrajine, koju su mnogi nekada smatrali nemogućom, počela je da se čini dostižnom. Ali istorija pokazuje da Rusija upravo u takvim trenucima zna vešto da izmanipuliše svoje protivnike.

Kao i pre jednog veka, Rusija ponovo pokušava da svoju vojnu slabost nadoknadi manipulisanjem zapadnim društvima. Pošto ne može da pobedi oružjem, pokušava da izbegne poraz tako što ukrajinske saveznike okreće protiv ukrajinske odbrane. Cilj je da ubedi zapadne vlade i javnost da smanje, uspore ili potpuno uskrate upravo onu podršku koja je Ukrajini potrebna da svoju prednost pretvori u pobedu.

U Evropi i Sjedinjenim Državama proruski glasovi rade punom parom. Umesto da preispitaju svoja ranija predviđanja i priznaju da je Ukrajina izdržala, još su se više ukopali u svoje proruske i antiukrajinske stavove. Što je Ukrajina jasnije pokazivala da može da se odupre i uzvrati, njihova retorika bila je oštrija i neprijateljskija.

Pogledajmo kako su se menjali njihovi argumenti. U početku se stalno ponavljalo da je Ukrajina jednostavno preslaba da bi se oduprla Rusiji. Njen poraz je navodno bio neizbežan, pa je svaka zapadna pomoć uzaludna – bacanje novca koje samo odlaže neizbežno.

Drugi omiljeni argument bio je da Ukrajini ne sme da se dozvoli da zapadnim oružjem gađa ciljeve u Rusiji. Takvi napadi, govorili su nam, značili bi opasnu eskalaciju i uvukli bi Zapad u direktan sukob s Rusijom. Ispadalo je da bi zapadne zemlje postale strane u ratu samo zato što su Ukrajini omogućile da gađa teritoriju agresora.

Ali, gle čuda, strah od eskalacije nestajao je svaki put kad bi Rusija dobila pomoć od stranih partnera. Rusija je mogla da kupuje iranske dronove Šahed i da njima bombarduje ukrajinske gradove. Mogla je da dobija balističke rakete iz Severne Koreje. Mogla je čak da dovede severnokorejske vojnike kao pojačanje za svoju invaziju. Ništa od toga, izgleda, nije bilo toliko neprihvatljivo da izazove istu uzbunu.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Dvostruki standardi bili su očigledni. Rusija je, kako se činilo, smela da uvlači strane države u svoj osvajački rat, a Ukrajini se uskraćivala slična pomoć za odbranu. Kada je Rusija dobijala strano oružje i vojnike, to je, eto, bio samo njen rat. Ali kada je Ukrajina dobijala zapadno oružje da bi se odbranila, to se odjednom proglašavalo izazivanjem eskalacije i pretnjom svetskom miru. Agresoru je bilo dozvoljeno da internacionalizuje svoju invaziju, a od žrtve se očekivalo da se brani jednom rukom vezanom iza leđa.

Ali onda se dogodilo nešto što ti kritičari očigledno nisu predvideli. Ukrajina je našla način da zaobiđe ograničenja. Oslanjajući se na sopstvenu tehnološku snalažljivost, razvila je sve napredniju domaću industriju dronova i počela da oružjem sopstvene proizvodnje gađa ciljeve duboko u Rusiji. Naftne rafinerije, pumpne stanice naftovoda, vojni objekti i druga infrastruktura na kojoj počiva ruski rat postali su mete ukrajinskih udara velikog dometa.

Rusija je u međuvremenu i dalje nemilosrdno bombardovala ukrajinske stambene četvrti, škole, bolnice, dečja igrališta, vrtiće i ključnu energetsku infrastrukturu. Ukrajinski civili živeli su pod svakodnevnim terorom ruskih raketa i dronova.

Pa ipak, čim je Ukrajina pokazala da može da uzvrati, retorika se promenila. Ukrajinu su dugo prikazivali kao puko oruđe Zapada, nesposobno da deluje samostalno. A sada, kada je razvila sopstvene dronove velikog dometa i počela da gađa rafinerije i vojnu infrastrukturu u Rusiji, odjednom su počeli da joj poručuju da prestane da deluje na svoju ruku.

Na primer, u Nemačkoj je liderka AfD-a Alis Vajdel pozvala Ukrajinu da prestane da napada rusku teritoriju dronovima, tvrdeći da je napadati nuklearnu silu nepromišljeno. Ali pogledajmo tu logiku: Rusija sme da napadne Ukrajinu, bombarduje njene gradove, ruši infrastrukturu i čini stravične zločine, a od Ukrajine se očekuje da ne dira objekte na kojima počiva invazija – zato što njen agresor ima nuklearno oružje.

Ranije su se protivili napadima zapadnim oružjem, navodno zato što bi mogli da uvuku NATO u rat. Onda je Ukrajina razvila sopstveno oružje i taj izgovor je nestao. Ali zahtev da se uzdržava ostao je. Pravila su se promenila, ali suština nije: sposobnost Ukrajine da se brani trebalo je ograničiti.

Koje god sredstvo odbrane Ukrajina pronašla, uvek bi se pojavio novi razlog zašto ne sme da ga koristi. Rusiju je trebalo poštedeti posledica sopstvene agresije, čak i ako je to značilo ostaviti Ukrajinu bez sredstava za odbranu.

A onda je tu bio Donald Tramp. Ako Rusija nije mogla da pobedi Ukrajinu na bojnom polju, možda bi preko Vašingtona postigla ono što nije uspela oružjem. U Trampu je Moskva našla izuzetno korisnu polugu pritiska na ukrajinsku odbranu.

Pogledajmo šta Ukrajina traži od Sjedinjenih Država. Jedna od njenih najhitnijih potreba je protivvazdušna odbrana – dakle ne napadno oružje, već sistemi koji štite gradove i civile od ruskih balističkih raketa. Pri tome Ukrajina i ne traži da ih dobije besplatno. Spremna je da ih kupi. Štaviše, ona već dugo traži dozvolu da po licenci proizvodi rakete za sisteme Patriot i tako manje zavisi od stranih isporuka.

Ipak, Trampova administracija Ukrajini to stalno uskraćuje. Više od toga, Tramp je tokom drugog mandata više puta koristio američki uticaj na Ukrajinu da bi je naterao na ustupke Rusiji. U martu 2025. njegova administracija obustavila je već odobrenu vojnu pomoć i razmenu obaveštajnih podataka sa Ukrajinom. Poruka je bila jasna: čak i pomoć bez koje Ukrajina ne može da se brani može se zaustaviti kao sredstvo političkog pritiska.

A tu čak nije bilo ni reči o novcu. Razmena obaveštajnih podataka nije zahtevala od SAD ni dodatno oružje za Ukrajinu ni milijarde dolara novih sredstava. Pa ipak je i taj životno važan oblik pomoći pretvoren u sredstvo ucene.

Prema Rusiji se, međutim, Tramp ponašao sasvim drugačije. Umesto da dosledno pojačava ekonomski pritisak na Moskvu, njegova administracija se iznova protivila strožim sankcijama, a u oktobru 2026. odložila je primenu velikih novih sankcija koje je odobrio Kongres. U trenutku kada je Rusiji trebalo što više otežati finansiranje rata, SAD su joj otvarale put ka ekonomskom olakšanju. Moralni pad bio je očigledan. Žrtvu su terali na ustupke, a brutalnom agresoru omogućavali da izbegne posledice svoje agresije.

A onda je pokrenuta još jedna poznata propagandna kampanja. Ukrajini su, govorili su nam, potrebni izbori. Zelenski je navodno izgubio legitimitet. Nazivali su ga diktatorom, a njegov odlazak sve češće predstavljali kao preduslov za mir. Kao da se Zelenski lično sve ovo vreme opirao Rusiji! Kao da ukrajinski narod nema svoju volju!

Iza te priče stoji suštinsko odbijanje da se prizna da Ukrajina sama odlučuje o sebi. Njeni zagovornici očigledno ne žele – ili jednostavno ne mogu – da shvate da se Ukrajina ne bori zato što joj je Zelenski tako naredio. Ukrajina se bori zato što njen narod odbija da se pokori ruskoj vlasti. Ukrajina opstaje ne zahvaljujući Zelenskom, već zahvaljujući snazi volje, odlučnosti i samostalnosti samog ukrajinskog naroda.

A onda je usledila jedna od najskandaloznijih epizoda. Tramp je pritiskao Ukrajinu da prestane da gađa ruske naftne rafinerije, čime je ometala važan deo ruske ratne privrede. Kao razlog naveden je rast cene dizela.

Pogledajmo tu asimetriju. Rusija je i dalje bombardovala ukrajinske gradove i energetsku infrastrukturu, a Trampov zahtev da se uzdrži bio je upućen Ukrajini. Od Rusije ništa slično nije traženo. Zelenski je predložio uzajamni dogovor: Ukrajina prestaje da gađa ruske rafinerije ako Rusija prestane da napada ukrajinska energetska postrojenja. Ali Tramp je taj predlog odbio.

Čak i ako pretpostavimo da su ukrajinski napadi uticali na cene goriva, zašto bi to bilo važnije od prava Ukrajine da zaustavi mašineriju koja pokreće rusku invaziju? Ponuđeni „lek“ u suštini je ograničavao Ukrajinu, a ne Rusiju. U praksi bi to značilo da se ruske rafinerije zaštite upravo onda kada je Ukrajina stekla sopstveno oružje velikog dometa.

Ali pritisak se tu nije završio. Umešao se i Ilon Mask, čiji je satelitski sistem kompanije SpaceX postao nezamenljiv za ukrajinsku vojsku. U oktobru 2026. ukrajinske snage suočile su se sa ozbiljnim ograničenjima satelitske veze na koju su se oslanjale pri upravljanju dronovima. Zbog smetnji im je bilo teže da izviđaju i obaraju ruske dronove. Kasnije su se pojavili izveštaji da je ograničenje naložio lično Mask.

Štaviše, Starlink nije nikakva dobrotvorna usluga koju je Mask velikodušno poklonio Ukrajincima. Poljska plaća znatne iznose da bi Ukrajina imala Starlink vezu. To je plaćena usluga koju finansira evropska saveznica da bi pomogla narodu da se odbrani od invazije. Pa ipak, ispostavilo se da se pristup tako važnom resursu može ograničiti po nečijem hiru.

Šire posledice bile su zabrinjavajuće. Ukrajina je mogla da razvija sopstveno oružje, osmišljava sopstvenu vojnu strategiju i pronalazi nove načine da se suprotstavi ruskoj agresiji. Ali sve dok ključna tehnološka infrastruktura ostaje u rukama proruski nastrojenih pojedinaca, ukrajinsku odbranu i dalje je moguće potkopati spolja.

I tu dolazimo do suštine. Pošto ne može oružjem da nametne svoju volju Ukrajini, Rusija ima ogromnu korist od proruskih aktera na Zapadu koji mogu da koče ukrajinsku odbranu.

Pre jednog veka ruska propaganda ubedila je evropske radnike da ometaju isporuke oružja Poljskoj i Ukrajini. Danas slična ograničenja mogu nastati zbog političkog pritiska, smanjenja vojne pomoći i priča koje samoodbranu Ukrajine prikazuju kao prepreku miru. Kao i pre jednog veka, odluke Zapada mogu oslabiti Ukrajinu upravo onda kada je Rusija najranjivija.

A taj obrazac nije vezan samo za jednu stranu političkog spektra. Rusija može da iskoristi i antiratnu i antiimperijalističku retoriku levice. Organizacije poput Demokratskih socijalista Amerike (DSA) protive se isporukama zapadnog oružja Ukrajini i sankcijama Rusiji i te stavove predstavljaju kao zalaganje za mir.

Time se ruskoj propagandi otvaraju dobro poznata vrata. Godine 1920. boljševici su svoje ofanzive prikazivali kao oslobađanje seljaka od „poljskih panova“, a danas Moskva tvrdi da Ukrajince oslobađa od „nacista“. U oba slučaja imperijalno osvajanje umotano je u uzvišene reči o oslobođenju. Agresor tvrdi da spasava upravo one koje želi da pokori.

Rusiji, na kraju krajeva, nikada nije bilo naročito važno koji ideološki tabor podržava, samo da joj to služi. Jedna od najupadljivijih odlika ruske propagande jeste njena šizofrena priroda. Rusi bez ikakvih teškoća istovremeno šire priče koje se međusobno isključuju, a očigledne protivrečnosti među njima uopšte im ne smetaju. I taj pristup je iznenađujuće delotvoran. Rusi mogu da zastupaju dijametralno suprotne ideološke stavove, da zamene jednu priču drugom ili da istovremeno šire nekoliko nespojivih verzija, a da pri tom ne osete ni najmanju unutrašnju nelagodu. Iskoristiće svaku ideologiju, podržaće svaki politički pokret i pojačaće svaku priču koja im služi.

Pogledajmo koliko je apsurdno to kako se Rusija predstavlja. Jednoj publici ona je poslednji bastion evropskog tradicionalizma, zaštitnica hrišćanske civilizacije, pa čak i navodna spasiteljka bele rase od dekadencije i multikulturalizma. Drugoj publici ta ista Rusija se predstavlja kao braniteljka Globalnog juga i predvodnica svetske borbe protiv zapadnog imperijalizma, kolonijalizma i bele nadmoći – iako je i sama imperijalna država koja vodi kolonijalni osvajački rat protiv susednog naroda. Očigledne protivrečnosti, razlike velike kao između dijametralno suprotnih agregatnih stanja, u svesti Rusa prosto se ne registruju.

To pomaže da se objasni zašto je Rusija tako često uspevala da zadobije izuzetnu naklonost zapadne publike – naklonost koja nema mnogo veze s njenim stvarnim ponašanjem. Rusija može brutalno da pokorava susedne narode, guši njihov nacionalni identitet i čini stravične zločine nad civilima, a da se istovremeno predstavlja kao njihov dobronamerni oslobodilac. Može da počini upravo one zločine protiv kojih se navodno bori, a zatim za njih da optuži svoje žrtve. I, što je najvažnije, da ubedi veliki deo zapadne publike da poveruje u njene besmislice.

Rusija je pokušala da iskoristi i stare istorijske rane između Poljske i Ukrajine. Od početka invazije punih razmera Poljska je jedan od najpouzdanijih oslonaca Ukrajine. Njeni napori da upozori na rusku pretnju i mobiliše zapadnu pomoć Ukrajini bili su presudni. Ali upravo kada je Ukrajina pokazala da sve snažnije uzvraća Rusiji i kada se na vidiku pojavila mogućnost odlučujućeg ruskog poraza, u Poljskoj su stari istorijski sporovi ponovo isplivali.

U tom presudnom trenutku deo poljskog društva odlučio je da ponovo otvori rane stare više od osamdeset godina i dopustio da bolna sećanja na nekadašnje poljsko-ukrajinske sukobe raspire novo neprijateljstvo prema Ukrajincima. I to upravo onda kada bi Poljska i Ukrajina trebalo da učvršćuju savez kako bi zajedničkom neprijatelju zadale odlučujući udarac. Umesto da izvuku pouku iz tragičnih posledica svog raskola pre jednog veka, rizikuju da ponove iste greške. Paralele sa 1921. prosto su jezive.

U međuvremenu Moskva gura još jednu poznatu priču: Rusiji se ne sme dopustiti odlučujući poraz, a njen eventualni raspad treba sprečiti po svaku cenu. Poruka je da bi poražena i raskomadana Rusija navodno bila nepodnošljiva pretnja međunarodnoj stabilnosti.

Dobar primer je časopis The Economist, koji je objavio autorski tekst ruskog oligarha Andreja Meljničenka. U njemu on upozorava zapadnu publiku na navodno katastrofalne posledice raspada Rusije. I opet se država odgovorna za destabilizaciju sveta predstavlja kao nezamenljivi garant stabilnosti, čiji opstanak treba čuvati.

Lekcija iz 1921. ne sme biti zaboravljena. Tada su Rusi izmanipulisali evropska društva, a cenu je platila Ukrajina. Vek kasnije Evropa ne sme da dozvoli da ruska propaganda ili njene sopstvene političke podele ometaju pomoć koja je Ukrajini potrebna u ovom presudnom trenutku.

Dok god Rusija postoji kao unitarna imperijalna država kakvu danas znamo, Evropa i zapadni svet neće imati trajan mir. Čak i kada Rusiji bude nedostajalo vojne snage da direktno napadne susede, nastaviće da potkopava zapadna društva propagandom, političkim mešanjem, zastrašivanjem i potpirivanjem unutrašnjih podela. Ostaće ogorčeni neprijatelj Zapada i nanosiće mu štetu kad god bude mogla.

I neka se niko ne zavarava da bi puka zamena sadašnjeg ruskog režima navodno liberalnim rešila taj problem. Takav eksperiment smo već videli.

Setimo se Rusije u vreme Borisa Jeljcina. Devedesetih ju je Zapad prigrlio bez ikakvih pitanja. Dobila je ogroman politički kredit poverenja, finansijsku i materijalnu pomoć i diplomatsko priznanje. Dozvoljeno joj je da zadrži nuklearno oružje – pa čak i da ojača svoj nuklearni i vojni arsenal, jer su SAD naterale Ukrajinu da Rusiji preda svoje nuklearno oružje i njegove nosače. Rusija je čak primljena u ekskluzivni klub G7, koji je 1998. postao G8, iako je njena ekonomska težina bila skromna.

A šta je za to vreme radila ta navodno liberalna Rusija, miljenica Zapada? Godine 1991. podstakla je državni udar u Gruziji kojim je zbačen popularni predsednik Zvijad Gamsahurdija, 1992. napala je Moldaviju, a 1994. Čečeniju, gde je pokrenula genocidni rat. Sve se to događalo pod istom ruskom vlašću koju je Zapad pozdravljao kao istorijski liberalno-demokratski iskorak.

Ubrzo je i taj kratki liberalni eksperiment ugašen. Dolaskom Putina na vlast Rusija je postajala sve autoritarnija i otvoreno ekspanzionistička. Ono što su zapadni lideri i političari smatrali trajnom liberalno-demokratskom transformacijom pokazalo se kao kratak intermeco.

Rusija je sav taj kredit poverenja iskoristila da se na kraju pripremi za sledeću fazu agresije protiv Zapada. Štaviše, gotovo svi „liberali“ iz Jeljcinovog doba postali su više nego revnosne sluge Putinovog režima. Svi su rado stali uz Putina i njegov kurs.

I u tome je suštinski problem koji Zapad iznova previđa. Problem nije samo režim koji vlada Rusijom, već samo postojanje Rusije kao unitarne imperijalne države. „Liberalna“, autoritarna, komunistička ili nacionalistička – kakav god oblik da poprimi, Rusija će uvek nastojati da naškodi Zapadu i ostaće njegov ogorčeni neprijatelj.

Zapad zato ne sme da se uspava. Pobedu Ukrajine treba posmatrati kao početak, a ne kraj suprotstavljanja Rusiji. Čak ni vraćanje međunarodno priznatih ukrajinskih granica iz 1991, koliko god bilo neophodno, samo po sebi ne garantuje trajan mir u Evropi. Dok god unitarna imperijalna struktura Rusije ostaje netaknuta, pretnja neće nestati.

Danas se mnogo govori o obuzdavanju Rusije. Ali Rusiju ne treba samo obuzdavati. Njenu unitarnu imperijalnu strukturu treba potpuno demontirati. Obuzdavanje je po svojoj prirodi odbrambena strategija. Polazi od toga da će pretnja i dalje postojati i samo pokušava da spreči da se ona ostvari. Ali trajno odbrambeno držanje prema državi koja je po prirodi ekspanzionistička dugoročno vodi ka sopstvenom porazu.

Oslanjanje na obuzdavanje zato je u suštini kratkovido. Njegov vremenski horizont obično je pet ili deset godina, najviše nekoliko decenija. A naš horizont mora da seže mnogo dalje – sto, dvesta, petsto, pa i hiljadu godina unapred! Moramo da razmišljamo ne samo u okvirima trenutnih geopolitičkih prilika, već i u kategorijama istorijskih epoha i još nerođenih generacija.

Zamislimo sledeći scenario. Pretpostavimo da Evropa konačno u potpunosti shvati rusku pretnju. Pretpostavimo da evropske vlade, političari i društva nađu dovoljno političke volje da se ponovo naoružaju, ojačaju vojsku i izgrade delotvorno vojno odvraćanje od dalje ruske agresije. Rusija bi tada zaista bila obuzdana – barem u doglednoj budućnosti. Ne bi mogla ili ne bi htela da napadne Evropu.

Ali takav ishod bio bi tek privremeno rešenje, sklepano na brzinu. Jer Rusija bi i dalje postojala, a njena imperijalna struktura i ambicije ostale bi u suštini netaknute. A tu ima nekoliko problema.

Prvo, pretnja koju Rusija predstavlja za Evropu nipošto se ne svodi na njenu sposobnost da izvrši vojnu invaziju. Čak i ako vojno odvraćanje uspe, Rusija može i dalje da potkopava evropska društva iznutra – propagandom, dezinformacijama, političkim mešanjem i operacijama uticaja. Može da koristi ideološke podele, manipuliše javnim mnjenjem i podržava političke pokrete naklonjene njenim interesima. Uostalom, kao što smo videli, Rusija je više puta pokazala da ume da oslabi protivnike a da ne uđe s njima u oružani sukob. Obuzdati ruske armije, dakle, još ne znači neutralisati rusku pretnju.

Ali postoji i dublji problem. Šta će biti kada se politička klima u Evropi promeni? Pretpostavimo da se Evropa danas uspešno ponovo naoruža i, uz širok politički konsenzus, izgradi snažno vojno odvraćanje. Ko može da garantuje da će taj konsenzus potrajati pedeset ili sto godina? Šta ako se buduće generacije Evropljana uspavaju? Šta ako prevagu odnesu pacifistički pokreti i protivnici naoružavanja, pa razgrade vojnu snagu i političku odlučnost na kojima je počivalo obuzdavanje Rusije? Ko uopšte može da predvidi politička raspoloženja, prioritete i ideološka uverenja evropskih društava za sto godina?

Rusija, u međuvremenu, neće nestati – i ostaće jednako neprijateljski nastrojena prema Evropi. Ako evropska odlučnost oslabi, ponovo će iskoristiti priliku i napasti. Zadovoljavajući se danas obuzdavanjem, Evropa rizikuje da buduće generacije ostavi licem u lice sa istom pretnjom – možda u mnogo gorim okolnostima. Ono što danas izgleda kao uspešno bezbednosno rešenje moglo bi se na duži istorijski rok pokazati kao katastrofa.

Oslanjati se isključivo na vojno odvraćanje, diplomatske sporazume ili mirovne ugovore s Rusijom zato znači lečiti simptome, a osnovni uzrok ostaviti netaknutim. A taj osnovni uzrok jeste dalje postojanje Rusije kao unitarne imperijalne države.

Ekspanzionističke imperije ne odustaju od svojih ambicija samo zato što dožive vojne neuspehe. One mogu da se povuku, oporave, prilagode i sačekaju povoljniji trenutak. Ko privremeno zatišje koje donosi obuzdavanje zameni za trajnu bezbednost i mir, rizikuje da za jednu generaciju otkrije da ga je protivnik nadživeo.

U tome i jeste suštinska asimetrija. Ekspanzionistička država koja nije odustala od imperijalnih ambicija može sebi da priušti da čeka, dok društva koja se zadovoljavaju njenim obuzdavanjem vremenom mogu da izgube političku volju da održavaju svoju odbranu. Misleći samo na bezbednost ovde i sada, a ne na dugoročne istorijske posledice, ona rizikuju da stratešku inicijativu prepuste protivniku.

Istorija odnosa Moskovije, odnosno Rusije, sa istočnom Evropom iznenađujuće dosledno pokazuje taj obrazac. Rusija je iznova trpela teške poraze i delovalo je da je obuzdana. Ali Evropljani su svaki put stali korak pre njenog konačnog sloma. Rusija je preživljavala, oporavljala se i na kraju nastavljala da se širi, protežujući svoju vlast na sve veće delove istočne Evrope.

Setimo se teškog poraza Moskovije u Livonskom ratu 1558–1583. Poljsko-litvanska zajednica tada nije nastojala da potpuno uništi moskovsku moć. Moskovija je preživela, oporavila se i na kraju vratila jača.

Slična prilika ukazala se u Smutno doba početkom XVII veka, kada su poljsko-litvansko-ukrajinske snage prodrle duboko u Moskoviju i čak zauzele Moskvu. Ipak, Moskovija je preživela tu egzistencijalnu krizu. Okupatorske snage su na kraju proterane, a Poljsko-litvanska zajednica zadovoljila se teritorijalnim ustupcima i primirjem postignutim za pregovaračkim stolom. I opet se polazilo od toga da je Moskovija dovoljno oslabljena i da se mir može obezbediti bez uklanjanja pretnje iz korena. Ali Moskovija je vremenom povratila snagu. U ratu 1654–1667. proširila se na zapad na račun Poljsko-litvanske zajednice i zauzela Levaobalnu Ukrajinu i Kijiv.

Tako se ono što je u pojedinim trenucima izgledalo kao odlučujuća pobeda nad Moskovijom na duži istorijski rok pokazalo tek kao privremeno usporavanje širenja ruske moći. Moskovija, odnosno Rusija, preživela je svoje poraze, povratila snagu i nastavila da se širi na zapad. Njeni protivnici dobijali su bitke i ratove. Ali kroz vekove se širila upravo Rusija.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Isti scenario ponovio se posle Prvog svetskog rata i još jednom posle raspada Sovjetskog Saveza. Oba puta ruska imperijalna struktura doživela je ogroman potres i činilo se da je moguće iz korena promeniti politički poredak na severu Evroazije. Ipak, umesto da se postara da raspad ruske imperijalne strukture bude nepovratan, politika Zapada je na kraju pomogla Rusiji da povrati moć. Oba puta ruska imperijalna struktura je opstala. I oba puta Rusija je predah iskoristila za nove agresije.

To je istorijska lekcija koju Evropa konačno mora da nauči. Krajnji cilj zapadne politike ne sme biti samo obuzdavanje Rusije, pa čak ni pobeda Ukrajine, ma koliko ona bila nezamenljiva. Taj cilj mora biti demontaža unitarne imperijalne strukture Rusije.

Samo takva promena otvara izglede za trajan mir i blagostanje u Evroaziji. Sve manje od toga značilo bi samo odlaganje problema i njegovo prebacivanje na našu decu, unuke i buduće generacije. Naš vremenski horizont mora da seže dalje od narednih pet ili deset godina. Moramo da razmišljamo u vekovima, pa i u milenijumima!

Evropa zato ne sme da se uspava. Dok god unitarna struktura Rusije ostaje netaknuta, istorijski problem nije rešen. A u međuvremenu zapadna društva moraju da budu na oprezu pred ruskom propagandom, infiltracijom, političkim manipulacijama i operacijama uticaja čiji je cilj da iznutra oslabe njihovu odlučnost.

Ali budnost i obuzdavanje sami po sebi nisu dovoljni. Krajnji cilj mora biti demontaža Rusije kao unitarne države – a ne samo njena demokratizacija, liberalizacija ili smena jedne vladajuće elite drugom.

Rusija mora biti demilitarizovana, denuklearizovana i podeljena na desetine postruskih država, od kojih će svaka imati svoj poseban nacionalni i regionalni identitet i odreći se „ruske“ prošlosti. To, i samo to, doneće Evroaziji trajan mir i blagostanje.

Rusija mora biti uništena. Po svaku cenu. Russia delenda est.“