Ova web stranica koristi samo nužne kolačiće za ispravno funkcioniranje. Ne koristimo kolačiće za praćenje. Koristimo analitiku bez kolačića kako bismo razumjeli kako se naša stranica koristi.

Kolumna

Zašto rusku unitarnu imperijalnu državu treba demontirati

Iryna Sieidkhanova
Russia Delenda Est: zašto nije dovoljno obuzdati Rusiju

Željeli bismo s vama podijeliti vrlo zanimljiv tekst koji je napisao Cemil Kerimoglu, doktor neuroznanosti, zaljubljenik u povijest i poliglot. Svoja razmišljanja o povijesti, politici i suvremenom zapadnom društvu objavljuje na svom profilu na Substacku:

„Nakon Prvoga svjetskog rata Rusko Carstvo ležalo je u ruševinama i činilo se da je njegov raspad neizbježan. Boljševici su, u biti, htjeli obnoviti Rusko Carstvo – ovaj put pod drugom ideološkom zastavom. Naziv ‚ruski građanski rat’ zapravo navodi na pogrešan zaključak jer skriva ono najvažnije: novo jačanje ruskog imperijalizma pod boljševičkom vlašću. Ideologija se promijenila, ali imperijalni ekspanzionizam u svojoj je srži ostao gotovo isti. Jedan za drugim, boljševici su gušili i ponovno osvajali narode i republike koji su proglasili neovisnost ili autonomiju.

Boljševici su se okrenuli i prema zapadu – prema Ukrajini i Poljskoj. Bez Ukrajine Rusija nije mogla opstati kao carstvo: cijelo se imperijalno zdanje moglo urušiti. No boljševici su naišli na žestok otpor. Poljska i Ukrajina sklopile su savez na čelu s Józefom Piłsudskim i Symonom Petljurom kako bi zaustavile rusko nadiranje. U kolovozu 1920., kad je Crvena armija krenula na Varšavu, sovjetska je ofenziva slomljena u povijesnoj Varšavskoj bitki, poznatoj kao „Čudo na Visli”.

Poljska je obranila neovisnost, a Ukrajincima se činilo da im je dugo sanjana država nadohvat ruke. Poraz ruske ofenzive otvorio je povijesnu priliku: neovisna Ukrajina mogla je zadati težak udarac boljševičkim planovima o obnovi Ruskog Carstva. Činilo se da sve ide nabolje. Sretan kraj bio je na vidiku.

Ali tada je nešto pošlo po zlu. Poljskoj i Ukrajini bilo je teško financirati rat. Imale su malo resursa, a za nastavak borbe trebala im je materijalna pomoć iz inozemstva. Poljska i ukrajinska dijaspora diljem zapadne Europe stale su uz njih. Novac su davali obični ljudi, a dio europske javnosti sklon njihovoj stvari organizirao se kako bi poduprio zajedničku poljsko-ukrajinsku borbu za neovisnost. Rasla je solidarnost s narodima koji su branili svoju slobodu od ruske imperijalne ekspanzije.

No upravo kad se rat počeo okretati u korist Poljske i Ukrajine, ruska je propaganda počela davati rezultate. Boljševici su pronašli moćan način da utječu na zapadnoeuropska društva. Svoja su osvajanja prikazivali kao herojsku borbu za oslobođenje radnika i seljaka od navodnih tlačitelja – zlih poljskih panova. Prema toj verziji Rusi nisu bili osvajači, nego osloboditelji. A Poljake i Ukrajince, koji su se opirali ruskoj vlasti i borili za neovisnost, prikazivali su kao branitelje reakcionarnog poretka koji stoje na putu oslobođenju radničke klase.

I, koliko god to čudno zvučalo, ta je priča naišla na plodno tlo u zapadnoeuropskom radničkom pokretu. Agresori su se uspjeli prikazati kao osloboditelji, a od onih koji su im se opirali napravili su tlačitelje. Podsjeća li vas to na nešto?

Ruska je propaganda izravno utjecala na tijek rata. Poljska i Ukrajina uvelike su ovisile o oružju i vojnoj opremi iz inozemstva. No te su pošiljke morale proći kroz europske luke i željeznice. A upravo su lučki i željeznički radnici odlučivali hoće li prijeko potrebna oprema uopće stići na odredište.

Pod utjecajem boljševičke propagande radnički pokret u zapadnoj Europi počeo je bojkotirati prijevoz oružja za Poljsku i Ukrajinu. Radnici su odbijali utovarivati vojne pošiljke, pa je oružje kasnilo ili uopće nije stizalo do naroda koji su se branili od novog ruskog osvajanja.

Obični Europljani, uvjereni da se zauzimaju za potlačene, zapravo su ometali borbu naroda koji su se pokušavali osloboditi imperijalnog jarma. Mislili su da služe oslobođenju, a zapravo su ga potkopavali. U tome je bila tragedija. U presudnom trenutku, kad je Poljskoj i Ukrajini potpora bila potrebnija nego ikad, ruska je propaganda uspjela dio zapadnoeuropske javnosti okrenuti protiv njih.

Postojao je i još jedan, jednako sudbonosan čimbenik. U samoj Poljskoj sve je više slabila Piłsudskijeva zamisao prema kojoj je slobodna i suverena Ukrajina trebala biti jedan od stupova šireg saveza u srednjoj i istočnoj Europi. Pokret Nacionalne demokracije, koji je vodio Roman Dmowski, tu je zamisao odbacivao. Dmowski i njegovi sljedbenici, vođeni uskim nacionalizmom i pretenzijama na gradove poput Lviva, bili su spremni nagoditi se s Rusijom ako to ide u prilog onome što su smatrali poljskim interesom. Zato su se žestoko protivili Piłsudskijevim planovima. Brzi teritorijalni dobici bili su im važniji od trajnog saveza s neovisnom Ukrajinom.

Na kraju su prevladali oni. Poljska je napustila ukrajinskog saveznika. U ožujku 1921. s Rusijom je potpisala Riški mirovni ugovor, kojim je sebi osigurala (privremeni) mir i nova područja, a Ukrajinu ostavila samu pred Crvenom armijom. Ukrajina je na kraju uključena u sastav Sovjetskog Saveza, a njezina neovisnost ugušena. Uslijedila su desetljeća brutalne sovjetske represije: prisilna kolektivizacija, gušenje ukrajinskog identiteta i kulture, masovna strijeljanja i umjetno izazvana glad – holodomor.

Poljska je u međuvremenu vjerovala da je nagodbom s Rusijom na račun Ukrajine osigurala svoju budućnost. No ubrzo se pokazalo koliko je ta sigurnost bila varljiva. Poljska je tu lekciju naučila na najteži mogući način. Nepuna dva desetljeća kasnije, u rujnu 1939., napao ju je Sovjetski Savez – ovaj put zajedno s nacističkom Njemačkom.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Ista ona imperijalna država s kojom se Poljska pokušala nagoditi na račun ukrajinskog saveznika vratila se kako bi uništila poljsku neovisnost. Jureći za uskim, kratkoročnim „nacionalnim interesima” umjesto da gradi trajan strateški savez, Poljska je sama pomogla srušiti upravo ono što joj je dugoročno moglo donijeti veću sigurnost.

Tako je Rusija, u trenutku kad su se boljševički planovi o obnovi carstva još mogli osujetiti, dobila priliku da se oporavi. Vješto manipulirajući europskom javnošću, potkopavajući europsku potporu svojim žrtvama i koristeći razdor među narodima koji su joj se opirali, Rusi su uspjeli ponovno sastaviti velik dio starog carstva.

Propušteno je ono što se činilo posve ostvarivim: raspad imperijalne strukture Rusije i nastanak novih neovisnih nacija u istočnoj Europi i sjevernoj Euroaziji. Rusija je obnovila carstvo jer njezine žrtve i njihovi mogući saveznici nisu shvatili koliko je velika povijesna prilika koja im se ukazala.

Povijest kao da se ponavlja. Rusija gubi rat protiv Ukrajine. Unatoč golemoj nadmoći neprijatelja, Ukrajinci su hrabrošću, odlučnošću i izvanrednom snalažljivošću – uz presudnu potporu Zapada – uspjeli preokrenuti tijek rata. Inicijativa sve više prelazi u ukrajinske ruke. Ukrajinski dronovi sada gotovo svakodnevno pogađaju ciljeve duboko u Rusiji, a napadi su sve brojniji i žešći. Glavne mete postale su naftne rafinerije, čime je ugrožen jedan od stupova ruskoga gospodarstva. Ukrajina je razvila i već koristi vlastite krstareće rakete, a blizu je i proizvodnje vlastitih balističkih raketa.

Neko se vrijeme činilo da sve ide nabolje. Pobjeda Ukrajine, koju su mnogi nekad smatrali nemogućom, počela se činiti dostižnom. No povijest pokazuje da Rusija upravo u takvim trenucima zna vješto izmanipulirati svoje protivnike.

Kao i prije stoljeća, Rusija ponovno pokušava svoju vojnu slabost nadoknaditi manipuliranjem zapadnim društvima. Budući da ne može pobijediti oružjem, pokušava izbjeći poraz tako da ukrajinske saveznike okreće protiv ukrajinske obrane. Cilj je uvjeriti zapadne vlade i javnost da smanje, uspore ili potpuno uskrate upravo onu potporu koja je Ukrajini potrebna da svoju prednost pretvori u pobjedu.

U Europi i Sjedinjenim Državama proruski glasovi rade punom parom. Umjesto da preispitaju svoja ranija predviđanja i priznaju da je Ukrajina izdržala, još su se više ukopali u svoja proruska i protuukrajinska stajališta. Što je Ukrajina jasnije pokazivala da se može oduprijeti i uzvratiti, njihova je retorika bila oštrija i neprijateljskija.

Pogledajmo kako su se mijenjali njihovi argumenti. U početku se stalno ponavljalo da je Ukrajina jednostavno preslaba da bi se oduprla Rusiji. Njezin je poraz navodno bio neizbježan, pa je svaka zapadna pomoć uzaludna – bacanje novca koje samo odgađa neizbježno.

Drugi omiljeni argument bio je da se Ukrajini ne smije dopustiti da zapadnim oružjem gađa ciljeve u Rusiji. Takvi napadi, govorili su nam, značili bi opasnu eskalaciju i uvukli bi Zapad u izravan sukob s Rusijom. Ispadalo je da bi zapadne zemlje postale strane u ratu samo zato što su Ukrajini omogućile da gađa teritorij agresora.

No, gle čuda, strah od eskalacije nestajao je svaki put kad bi Rusija dobila pomoć od stranih partnera. Rusija je mogla kupovati iranske dronove Shahed i njima bombardirati ukrajinske gradove. Mogla je dobivati balističke rakete iz Sjeverne Koreje. Mogla je čak dovesti sjevernokorejske vojnike kao pojačanje za svoju invaziju. Ništa od toga, izgleda, nije bilo toliko neprihvatljivo da izazove jednaku uzbunu.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Dvostruki standardi bili su očiti. Rusija je, kako se činilo, smjela uvlačiti strane države u svoj osvajački rat, a Ukrajini se uskraćivala slična pomoć za obranu. Kad je Rusija dobivala strano oružje i vojnike, to je, eto, bio samo njezin rat. Ali kad je Ukrajina dobivala zapadno oružje da bi se obranila, to se odjednom proglašavalo izazivanjem eskalacije i prijetnjom svjetskom miru. Agresoru je bilo dopušteno internacionalizirati invaziju, a od žrtve se očekivalo da se brani jednom rukom vezanom iza leđa.

No tada se dogodilo nešto što ti kritičari očito nisu predvidjeli. Ukrajina je pronašla način da zaobiđe ograničenja. Oslanjajući se na vlastitu tehnološku domišljatost, razvila je sve napredniju domaću industriju dronova i počela oružjem vlastite proizvodnje gađati ciljeve duboko u Rusiji. Naftne rafinerije, crpne stanice naftovoda, vojni objekti i druga infrastruktura na kojoj počiva ruski rat postali su mete ukrajinskih udara dugog dometa.

Rusija je u međuvremenu nastavila nemilosrdno bombardirati ukrajinske stambene četvrti, škole, bolnice, dječja igrališta, vrtiće i ključnu civilnu energetsku infrastrukturu. Ukrajinski civili živjeli su pod svakodnevnim terorom ruskih raketa i dronova.

Pa ipak, čim je Ukrajina pokazala da može uzvratiti, retorika se promijenila. Ukrajinu su dugo prikazivali kao puko oruđe Zapada, nesposobno za samostalno djelovanje. A sada, kad je razvila vlastite dronove dugog dometa i počela gađati rafinerije i vojnu infrastrukturu u Rusiji, odjednom su joj počeli poručivati da prestane djelovati na svoju ruku.

Primjerice, u Njemačkoj je čelnica AfD-a Alice Weidel pozvala Ukrajinu da prestane napadati ruski teritorij dronovima, tvrdeći da je napadati nuklearnu silu nepromišljeno. No pogledajmo tu logiku: Rusija smije napasti Ukrajinu, bombardirati njezine gradove, rušiti infrastrukturu i činiti stravične zločine, a od Ukrajine se očekuje da ne dira objekte na kojima počiva invazija – zato što njezin agresor ima nuklearno oružje.

Ranije su se protivili napadima zapadnim oružjem, navodno zato što bi mogli uvući NATO u rat. Onda je Ukrajina razvila vlastito oružje i ta je izlika nestala. Ali zahtjev da se suzdržava ostao je. Pravila su se promijenila, ali bit nije: sposobnost Ukrajine da se brani trebalo je ograničiti.

Koje god sredstvo obrane Ukrajina pronašla, uvijek bi se pojavio novi razlog zašto ga ne smije koristiti. Rusiju je trebalo poštedjeti posljedica vlastite agresije, čak i ako je to značilo ostaviti Ukrajinu bez sredstava za obranu.

A onda je tu bio Donald Trump. Ako Rusija nije mogla pobijediti Ukrajinu na bojišnici, možda bi preko Washingtona postigla ono što nije uspjela oružjem. U Trumpu je Moskva pronašla iznimno korisnu polugu pritiska na ukrajinsku obranu.

Pogledajmo što Ukrajina traži od Sjedinjenih Država. Jedna od njezinih najhitnijih potreba je protuzračna obrana – dakle ne napadno oružje, nego sustavi koji štite gradove i civile od ruskih balističkih raketa. Pritom Ukrajina i ne traži da ih dobije besplatno. Spremna ih je kupiti. Štoviše, ona već dugo traži dopuštenje da po licenci proizvodi rakete za sustave Patriot i tako manje ovisi o stranim isporukama.

Ipak, Trumpova administracija Ukrajini to stalno uskraćuje. Više od toga, Trump je tijekom drugog mandata više puta koristio američki utjecaj na Ukrajinu kako bi je prisilio na ustupke Rusiji. U ožujku 2025. njegova je administracija obustavila već odobrenu vojnu pomoć i razmjenu obavještajnih podataka s Ukrajinom. Poruka je bila jasna: čak i pomoć bez koje se Ukrajina ne može braniti može se zaustaviti kao sredstvo političkog pritiska.

A tu čak nije bilo ni riječi o novcu. Razmjena obavještajnih podataka nije od SAD-a zahtijevala ni dodatno oružje za Ukrajinu ni milijarde dolara novih sredstava. Pa ipak je i taj životno važan oblik pomoći pretvoren u sredstvo ucjene.

Prema Rusiji se Trump, međutim, ponašao posve drukčije. Umjesto da dosljedno pojačava gospodarski pritisak na Moskvu, njegova se administracija iznova protivila strožim sankcijama, a u listopadu 2026. odgodila je provedbu velikih novih sankcija koje je odobrio Kongres. U trenutku kad je Rusiji trebalo što više otežati financiranje rata, SAD su joj otvarale put prema gospodarskom olakšanju. Moralni pad bio je očit. Žrtvu se tjeralo na ustupke, a brutalnom se agresoru omogućavalo da izbjegne posljedice svoje agresije.

A onda je pokrenuta još jedna poznata propagandna kampanja. Ukrajini su, govorili su nam, potrebni izbori. Zelenski je navodno izgubio legitimitet. Nazivali su ga diktatorom, a njegov se odlazak sve češće predstavljao kao preduvjet za mir. Kao da se Zelenski osobno sve ovo vrijeme opirao Rusiji! Kao da ukrajinski narod nema vlastitu volju!

Iza te priče stoji temeljno odbijanje da se prizna ukrajinska subjektnost. Njezini zagovornici očito ne žele – ili jednostavno ne mogu – shvatiti da se Ukrajina ne bori zato što joj je Zelenski tako naredio. Ukrajina se bori jer njezin narod odbija pokoriti se ruskoj vlasti. Ukrajina opstaje ne zahvaljujući Zelenskom, nego zahvaljujući snazi volje, odlučnosti i subjektnosti samog ukrajinskog naroda.

A onda je uslijedila jedna od najsramotnijih epizoda. Trump je pritiskao Ukrajinu da prestane gađati ruske naftne rafinerije, čime je remetila važan dio ruskoga ratnog gospodarstva. Kao razlog naveden je rast cijena dizela.

Pogledajmo tu asimetriju. Rusija je i dalje bombardirala ukrajinske gradove i energetsku infrastrukturu, a Trumpov zahtjev da se suzdrži bio je upućen Ukrajini. Od Rusije ništa slično nije traženo. Zelenski je predložio uzajaman dogovor: Ukrajina prestaje gađati ruske rafinerije ako Rusija prestane napadati ukrajinska energetska postrojenja. No Trump je taj prijedlog odbio.

Čak i ako pretpostavimo da su ukrajinski napadi utjecali na cijene goriva, zašto bi to bilo važnije od prava Ukrajine da zaustavi stroj koji pokreće rusku invaziju? Ponuđeni „lijek” u biti je ograničavao Ukrajinu, a ne Rusiju. U praksi bi to značilo zaštititi ruske rafinerije upravo onda kad je Ukrajina stekla vlastito oružje dugog dometa.

No pritisak tu nije stao. Umiješao se i Elon Musk, čiji je satelitski sustav tvrtke SpaceX postao nezamjenjiv za ukrajinsku vojsku. U listopadu 2026. ukrajinske snage suočile su se s ozbiljnim ograničenjima satelitske veze na koju su se oslanjale pri upravljanju dronovima. Zbog smetnji im je bilo teže izviđati i obarati ruske dronove. Kasnije su se pojavila izvješća da je ograničenje naredio osobno Musk.

Štoviše, Starlink nije nikakva dobrotvorna usluga koju je Musk velikodušno poklonio Ukrajincima. Poljska plaća znatne iznose kako bi Ukrajina imala vezu putem Starlinka. To je plaćena usluga koju financira europska saveznica kako bi pomogla narodu da se obrani od invazije. Pa ipak, pokazalo se da se pristup tako važnom resursu može ograničiti po nečijem hiru.

Šire posljedice bile su zabrinjavajuće. Ukrajina je mogla razvijati vlastito oružje, osmišljavati vlastitu vojnu strategiju i pronalaziti nove načine da se suprotstavi ruskoj agresiji. Ali sve dok ključna tehnološka infrastruktura ostaje u rukama proruski nastrojenih pojedinaca, ukrajinsku je obranu i dalje moguće potkopati izvana.

I tu dolazimo do srži. Budući da Ukrajini ne može oružjem nametnuti svoju volju, Rusija ima golemu korist od proruskih aktera na Zapadu koji mogu kočiti ukrajinsku obranu.

Prije stoljeća ruska je propaganda uvjerila europske radnike da ometaju isporuke oružja Poljskoj i Ukrajini. Danas slična ograničenja mogu nastati zbog političkog pritiska, smanjenja vojne pomoći i priča koje samoobranu Ukrajine prikazuju kao prepreku miru. Kao i prije stoljeća, odluke Zapada mogu oslabiti Ukrajinu upravo onda kad je Rusija najranjivija.

A taj obrazac nije vezan samo za jednu stranu političkog spektra. Rusija može iskoristiti i antiratnu i antiimperijalističku retoriku ljevice. Organizacije poput Demokratskih socijalista Amerike (DSA) protive se isporukama zapadnog oružja Ukrajini i sankcijama Rusiji te ta stajališta predstavljaju kao zalaganje za mir.

Time se ruskoj propagandi otvaraju dobro poznata vrata. Godine 1920. boljševici su svoje ofenzive prikazivali kao oslobrađanje seljaka od „poljskih panova”, a danas Moskva tvrdi da Ukrajince oslobrađa od „nacista”. U oba slučaja imperijalno osvajanje umotano je u uzvišene riječi o oslobođenju. Agresor tvrdi da spašava upravo one koje želi pokoriti.

Rusiji, na kraju krajeva, nikad nije bilo osobito važno koji ideološki tabor podupire, samo da joj to služi. Jedna od najupečatljivijih značajki ruske propagande njezina je shizofrena narav. Rusi bez ikakvih poteškoća istodobno šire priče koje se međusobno isključuju, a očite proturječnosti među njima uopće im ne smetaju. I taj je pristup iznenađujuće učinkovit. Rusi mogu zagovarati dijametralno suprotna ideološka stajališta, zamijeniti jednu priču drugom ili istodobno širiti nekoliko nespojivih verzija, a da pritom ne osjete ni najmanju unutarnju nelagodu. Iskoristit će svaku ideologiju, poduprijeti svaki politički pokret i pojačati svaku priču koja im služi.

Pogledajmo koliko je apsurdno to kako se Rusija predstavlja. Jednoj publici ona je posljednji bastion europskog tradicionalizma, braniteljica kršćanske civilizacije, pa čak i navodna spasiteljica bijele rase od dekadencije i multikulturalizma. Drugoj publici ista se Rusija predstavlja kao zaštitnica Globalnog juga i predvodnica svjetske borbe protiv zapadnog imperijalizma, kolonijalizma i bijele nadmoći – iako je i sama imperijalna država koja vodi kolonijalni osvajački rat protiv susjednog naroda. Očite proturječnosti, razlike velike kao između dijametralno suprotnih agregatnih stanja, u svijesti Rusa jednostavno se ne registriraju.

To pomaže objasniti zašto je Rusija tako često uspijevala steći iznimnu naklonost zapadne publike – naklonost koja nema mnogo veze s njezinim stvarnim ponašanjem. Rusija može brutalno pokoravati susjedne narode, gušiti njihov nacionalni identitet i činiti stravične zločine nad civilima, a istodobno se predstavljati kao njihova dobronamjerna osloboditeljica. Može počiniti upravo one zločine protiv kojih se navodno bori, a zatim za njih optužiti svoje žrtve. I, što je najvažnije, uvjeriti velik dio zapadne publike da povjeruje u njezine besmislice.

Rusija je pokušala iskoristiti i stare povijesne rane između Poljske i Ukrajine. Od početka invazije punog opsega Poljska je jedan od najpouzdanijih oslonaca Ukrajine. Njezini napori da upozori na rusku prijetnju i mobilizira zapadnu pomoć Ukrajini bili su presudni. No upravo kad je Ukrajina pokazala da sve snažnije uzvraća Rusiji i kad se na vidiku pojavila mogućnost odlučujućeg ruskog poraza, u Poljskoj su stari povijesni sporovi ponovno isplivali.

U tom presudnom trenutku dio poljskog društva odlučio je ponovno otvoriti rane stare više od osamdeset godina i dopustio da bolna sjećanja na nekadašnje poljsko-ukrajinske sukobe raspire novo neprijateljstvo prema Ukrajincima. I to upravo onda kad bi Poljska i Ukrajina trebale učvršćivati savez kako bi zajedničkom neprijatelju zadale odlučujući udarac. Umjesto da izvuku pouku iz tragičnih posljedica svojeg raskola prije stoljeća, riskiraju ponoviti iste pogreške. Paralele s 1921. naprosto su jezive.

U međuvremenu Moskva gura još jednu poznatu priču: Rusiji se ne smije dopustiti odlučujući poraz, a njezin mogući raspad treba spriječiti po svaku cijenu. Poruka je da bi poražena i raskomadana Rusija navodno bila nepodnošljiva prijetnja međunarodnoj stabilnosti.

Dobar je primjer časopis The Economist, koji je objavio autorski tekst ruskog oligarha Andreja Meljničenka. U njemu on upozorava zapadnu publiku na navodno katastrofalne posljedice raspada Rusije. I opet se država odgovorna za destabilizaciju svijeta predstavlja kao nezamjenjivo jamstvo stabilnosti, čiji opstanak treba čuvati.

Lekcija iz 1921. ne smije biti zaboravljena. Tada su Rusi izmanipulirali europska društva, a cijenu je platila Ukrajina. Stoljeće kasnije Europa ne smije dopustiti da ruska propaganda ili njezine vlastite političke podjele ometaju pomoć koja je Ukrajini potrebna u ovom presudnom trenutku.

Dok god Rusija postoji kao unitarna imperijalna država kakvu danas poznajemo, Europa i zapadni svijet neće imati trajan mir. Čak i kad Rusiji bude nedostajalo vojne snage da izravno napadne susjede, nastavit će potkopavati zapadna društva propagandom, političkim upletanjem, zastrašivanjem i raspirivanjem unutarnjih podjela. Ostat će ogorčeni neprijatelj Zapada i nanositi mu štetu kad god bude mogla.

I neka se nitko ne zavarava da bi puka zamjena sadašnjeg ruskog režima navodno liberalnim riješila taj problem. Takav smo eksperiment već vidjeli.

Sjetimo se Rusije u doba Borisa Jeljcina. Devedesetih ju je Zapad prigrlio bez ikakvih pitanja. Dobila je golem politički kredit povjerenja, financijsku i materijalnu pomoć te diplomatsko priznanje. Dopušteno joj je zadržati nuklearno oružje – pa čak i ojačati svoj nuklearni i vojni arsenal, jer su SAD prisilile Ukrajinu da Rusiji preda svoje nuklearno oružje i njegove nosače. Rusija je čak primljena u ekskluzivni klub G7, koji je 1998. postao G8, iako je njezina gospodarska težina bila skromna.

A što je za to vrijeme radila ta navodno liberalna Rusija, miljenica Zapada? Godine 1991. potaknula je državni udar u Gruziji kojim je svrgnut popularni predsjednik Zviad Gamsahurdija, 1992. napala je Moldaviju, a 1994. Čečeniju, gdje je pokrenula genocidni rat. Sve se to događalo pod istom ruskom vlašću koju je Zapad pozdravljao kao povijesni liberalno-demokratski iskorak.

Ubrzo je i taj kratki liberalni eksperiment ugašen. Dolaskom Putina na vlast Rusija je postajala sve autoritarnija i otvoreno ekspanzionistička. Ono što su zapadni čelnici i političari smatrali trajnom liberalno-demokratskom preobrazbom pokazalo se kao kratak intermezzo.

Rusija je sav taj kredit povjerenja iskoristila da se na kraju pripremi za sljedeću fazu agresije protiv Zapada. Štoviše, gotovo su svi „liberali” iz Jeljcinova doba postali više nego revne sluge Putinova režima. Svi su rado stali uz Putina i njegov kurs.

I u tome je temeljni problem koji Zapad iznova previđa. Problem nije samo režim koji vlada Rusijom, nego samo postojanje Rusije kao unitarne imperijalne države. „Liberalna”, autoritarna, komunistička ili nacionalistička – kakav god oblik poprimila, Rusija će uvijek nastojati naškoditi Zapadu i ostat će njegov ogorčeni neprijatelj.

Zapad se zato ne smije uspavati. Pobjedu Ukrajine treba shvatiti kao početak, a ne kraj suprotstavljanja Rusiji. Čak ni povratak međunarodno priznatih ukrajinskih granica iz 1991., koliko god bio nužan, sam po sebi ne jamči trajan mir u Europi. Dok god unitarna imperijalna struktura Rusije ostaje netaknuta, prijetnja neće nestati.

Danas se mnogo govori o obuzdavanju Rusije. No Rusiju ne treba samo obuzdavati. Njezinu unitarnu imperijalnu strukturu treba potpuno demontirati. Obuzdavanje je po svojoj naravi obrambena strategija. Polazi od toga da će prijetnja i dalje postojati i samo pokušava spriječiti da se ostvari. No trajno obrambeno držanje prema državi koja je po naravi ekspanzionistička dugoročno vodi u vlastiti poraz.

Oslanjanje na obuzdavanje zato je u biti kratkovidno. Njegov vremenski horizont obično je pet ili deset godina, najviše nekoliko desetljeća. A naš horizont mora sezati mnogo dalje – sto, dvjesto, petsto, pa i tisuću godina unaprijed! Moramo razmišljati ne samo u okvirima trenutnih geopolitičkih prilika, nego i u kategorijama povijesnih epoha i još nerođenih naraštaja.

Zamislimo sljedeći scenarij. Pretpostavimo da Europa napokon u potpunosti shvati rusku prijetnju. Pretpostavimo da europske vlade, političari i društva nađu dovoljno političke volje da se ponovno naoružaju, ojačaju vojsku i izgrade učinkovito vojno odvraćanje od daljnje ruske agresije. Rusija bi tada doista bila obuzdana – barem u doglednoj budućnosti. Ne bi mogla ili ne bi htjela napasti Europu.

No takav bi ishod bio tek privremeno rješenje, sklepano na brzinu. Jer Rusija bi i dalje postojala, a njezina imperijalna struktura i ambicije ostale bi u biti netaknute. A tu je nekoliko problema.

Prvo, prijetnja koju Rusija predstavlja za Europu nipošto se ne svodi na njezinu sposobnost da izvede vojnu invaziju. Čak i ako vojno odvraćanje uspije, Rusija može i dalje potkopavati europska društva iznutra – propagandom, dezinformacijama, političkim upletanjem i operacijama utjecaja. Može koristiti ideološke podjele, manipulirati javnim mnijenjem i podupirati političke pokrete naklonjene njezinim interesima. Uostalom, kao što smo vidjeli, Rusija je više puta pokazala da zna oslabiti protivnike a da s njima ne uđe u oružani sukob. Obuzdati ruske armije, dakle, još ne znači neutralizirati rusku prijetnju.

No postoji i dublji problem. Što će biti kad se politička klima u Europi promijeni? Pretpostavimo da se Europa danas uspješno ponovno naoruža i, uz širok politički konsenzus, izgradi snažno vojno odvraćanje. Tko može jamčiti da će taj konsenzus potrajati pedeset ili sto godina? Što ako se budući naraštaji Europljana uspavaju? Što ako prevagu odnesu pacifistički pokreti i protivnici naoružavanja te razgrade vojnu snagu i političku odlučnost na kojima je počivalo obuzdavanje Rusije? Tko uopće može predvidjeti politička raspoloženja, prioritete i ideološka uvjerenja europskih društava za sto godina?

Rusija, u međuvremenu, neće nestati – i ostat će jednako neprijateljski nastrojena prema Europi. Ako europska odlučnost oslabi, ponovno će iskoristiti priliku i napasti. Zadovoljavajući se danas obuzdavanjem, Europa riskira da buduće naraštaje ostavi licem u lice s istom prijetnjom – možda u mnogo gorim okolnostima. Ono što se danas čini uspješnim sigurnosnim rješenjem moglo bi se u dužem povijesnom razdoblju pokazati katastrofom.

Oslanjati se isključivo na vojno odvraćanje, diplomatske sporazume ili mirovne ugovore s Rusijom stoga znači liječiti simptome, a temeljni uzrok ostaviti netaknutim. A taj temeljni uzrok jest daljnje postojanje Rusije kao unitarne imperijalne države.

Ekspanzionistička carstva ne odriču se svojih ambicija samo zato što dožive vojne neuspjehe. Mogu se povući, oporaviti, prilagoditi i pričekati povoljniji trenutak. Tko privremeno zatišje koje donosi obuzdavanje zamijeni za trajnu sigurnost i mir, riskira da za jedan naraštaj otkrije da ga je protivnik nadživio.

U tome i jest temeljna asimetrija. Ekspanzionistička država koja nije odustala od imperijalnih ambicija može si priuštiti da čeka, dok društva koja se zadovoljavaju njezinim obuzdavanjem s vremenom mogu izgubiti političku volju za održavanje obrane. Misleći samo na sigurnost ovdje i sada, a ne na dugoročne povijesne posljedice, riskiraju da protivniku prepuste stratešku inicijativu.

Povijest odnosa Moskovije, odnosno Rusije, s istočnom Europom iznenađujuće dosljedno pokazuje taj obrazac. Rusija je iznova trpjela teške poraze i činilo se da je obuzdana. No Europljani su se svaki put zaustavili korak prije njezina konačnog sloma. Rusija je preživljavala, oporavljala se i na kraju nastavljala širenje, protežući svoju vlast na sve veće dijelove istočne Europe.

Sjetimo se teškog poraza Moskovije u Livonskom ratu 1558. – 1583. Poljsko-Litavska Unija tada nije težila potpunom uništenju moskovske moći. Moskovija je preživjela, oporavila se i na kraju se vratila jača.

Slična se prilika ukazala u Smutno doba početkom 17. stoljeća, kad su poljsko-litavsko-ukrajinske snage prodrle duboko u Moskoviju i čak zauzele Moskvu. No Moskovija je preživjela tu egzistencijalnu krizu. Okupacijske snage na kraju su protjerane, a Poljsko-Litavska Unija zadovoljila se teritorijalnim ustupcima i primirjem postignutim za pregovaračkim stolom. I opet se polazilo od toga da je Moskovija dovoljno oslabljena i da se mir može osigurati bez uklanjanja prijetnje iz korijena. No Moskovija je s vremenom povratila snagu. U ratu 1654. – 1667. proširila se prema zapadu na račun Poljsko-Litavske Unije i osvojila Lijevoobalnu Ukrajinu i Kyjiv.

Tako se ono što se u pojedinim trenucima činilo odlučujućom pobjedom nad Moskovijom u dužem povijesnom razdoblju pokazalo tek privremenim usporavanjem širenja ruske moći. Moskovija, odnosno Rusija, preživjela je svoje poraze, povratila snagu i nastavila se širiti prema zapadu. Njezini su protivnici dobivali bitke i ratove. Ali kroz stoljeća širila se upravo Rusija.

Infografika SEE Ukraine
Infografika SEE Ukraine

Isti se scenarij ponovio nakon Prvoga svjetskog rata i još jednom nakon raspada Sovjetskog Saveza. Oba je puta ruska imperijalna struktura doživjela golem potres i činilo se da je moguće iz korijena promijeniti politički poredak na sjeveru Euroazije. No umjesto da se pobrine da raspad ruske imperijalne strukture bude nepovratan, politika Zapada na kraju je pomogla Rusiji da povrati moć. Oba je puta ruska imperijalna struktura preživjela. I oba je puta Rusija predah iskoristila za nove agresije.

To je povijesna lekcija koju Europa napokon mora naučiti. Krajnji cilj zapadne politike ne smije biti samo obuzdavanje Rusije, pa čak ni pobjeda Ukrajine, koliko god ona bila nezamjenjiva. Taj cilj mora biti demontaža unitarne imperijalne strukture Rusije.

Samo takva promjena otvara izglede za trajan mir i blagostanje u Euroaziji. Sve manje od toga značilo bi guranje problema pred sobom i njegovo prepuštanje našoj djeci, unucima i budućim naraštajima. Naš vremenski horizont mora sezati dalje od sljedećih pet ili deset godina. Moramo razmišljati u stoljećima, pa i u tisućljećima!

Europa se zato ne smije uspavati. Dok god unitarna struktura Rusije ostaje netaknuta, povijesni problem nije riješen. A u međuvremenu zapadna društva moraju biti na oprezu pred ruskom propagandom, infiltracijom, političkim manipulacijama i operacijama utjecaja kojima je cilj iznutra oslabiti njihovu odlučnost.

No budnost i obuzdavanje sami po sebi nisu dovoljni. Krajnji cilj mora biti demontaža Rusije kao unitarne države – a ne tek njezina demokratizacija, liberalizacija ili smjena jedne vladajuće elite drugom.

Rusija mora biti demilitarizirana, denuklearizirana i podijeljena na desetke postruskih država, od kojih će svaka imati svoj poseban nacionalni i regionalni identitet i odreći se „ruske” prošlosti. To i samo to donijet će Euroaziji trajan mir i blagostanje.

Rusija mora biti uništena. Po svaku cijenu. Russia delenda est.”

Podijeli