Kolumna
„Novorusija“ koje nikada nije bilo: kako je Ruska imperija prisvojila ukrajinski jug
Danas vam predstavljamo tekst Sergija Bilivnenka, istoričara, docenta i šefa Katedre za izvorne studije i društvene komunikacije Fakulteta istorije i međunarodnih odnosa Nacionalnog univerziteta u Zaporižju:
Pojam „Novorusija“ u današnjem geopolitičkom rečniku odavno nije samo administrativni naziv iz XVIII i XIX veka. To je agresivan ideološki simulakrum, koji je imperijalna propaganda veštački stvorila da bi opravdala oružanu agresiju, aneksiju i fizičko uništavanje ukrajinskog prostora. Da bismo shvatili koliko je taj mit lažan i manipulativan, treba se okrenuti nauci o istorijskim izvorima, usmenoj istoriji i radovima ukrajinskih istoričara. Upravo kroz terenska istraživanja, mikroistoriju i analizu izvora naučnici godinama razotkrivaju kolonijalne i šovinističke mitove o „divljoj“, „nenaseljenoj“ ili „praznoj“ stepi, koja je navodno čekala „civilizatorsku misiju“ Romanovih.
Imperijalni mit dugo je pokušavao da ubedi svet da istorija južne Ukrajine počinje carskim manifestima, ukazima i poveljama. Međutim, mnogo pre nego što su se pojavili prvi ruski činovnici ili strani kolonisti, ovaj kraj je živeo svojim osobenim životom. Kako s pravom naglašavaju edukativni materijali Ukrajinskog instituta nacionalnog pamćenja „Jug bez mitova: koncept ‚Novorusije‘“, stepa nikada nije bila prazna – imala je svoja imena, svoje trgovačke puteve i svoja stara naselja.
Starosedeoci severnog Crnomorlja i Priazovlja u ranom novom veku bili su krimski Tatari i Nogajci. Zajedno sa ukrajinskim zaporoškim kozacima činili su jedinstven društveni, privredni i kulturni prostor stepske Ukrajine uz Azovsko i Crno more. Tu su postojali kozački zimovnici, naselja i središta palanki, ali i nogajska i tatarska nomadska staništa, sela i tržišta. Preimenujući stara tatarska, turska i kozačka mesta, kao što su Kizi-Kermen, Hadžibej, Domaha ili Mikitine, imperija je nastojala da izbriše istorijsko pamćenje, a preuređena ili samo preimenovana mesta predstavljala je kao da ih je carska vlast osnovala „iz ničega“.
Istraživanja Volodimira Miljčeva, Olene Bačinske i Vladislava Gribovskog pokazuju koliko je to pogranično društvo bilo složeno i višeslojno. Miljčev je, na osnovu temeljne analize izvora, opisao društveno uređenje Zaporoške Siči, vojnih naseljenika i drugih grupa stanovništva i uverljivo pokazao da su upravo Ukrajinci činili apsolutnu većinu i da su oni privredno razvili ovaj kraj. Olena Bačinska u svojim radovima o dunavskim i azovskim kozacima pokazuje da kozaci na južnim granicama nisu nestali ni posle tragedije 1775. godine, kada je Sič uništena. Vladislav Gribovski detaljno istražuje složene odnose između zaporoških kozaka, Nogajske horde i Krimskog kanata, i diplomatske i svakodnevne. Stepska Ukrajina tako se pokazuje kao osoben prostor dodira naroda s viševekovnom istorijom, a ne kao pust poligon za kolonijalne eksperimente.
Istorijska istina je da su Novoruska gubernija, a kasnije i Novorusko i besarabsko general-gubernatorstvo zaista postojali kao administrativne jedinice Ruske imperije. Međutim, kao što pokazuju analitički tekstovi naučno-obrazovnog projekta LikBez (Istorijski front), prva Novoruska gubernija stvorena je 1764. godine, još pre nego što je Rusija izbila na Crno more i pripojila Krimski kanat. Formirana je na zemljama Nove Srbije, Novoslobodskog kozačkog puka i neposredno na kozačkim zemljama Zaporožja, i postala je oruđe kojim je ovaj kraj administrativno uvučen u imperijalni sistem.
Administrativne granice ove tvorevine stalno su se menjale: guberniju su ukidali, obnavljali i pretvarali u general-gubernatorstvo, dok u drugoj polovini XIX veka nije konačno nestala sa karte. Što je najvažnije, ti veštački birokratski okviri nikada nisu stvorili poseban „novoruski narod“. Imperijalni pečat pokazao se nemoćnim pred demografskom i kulturnom stvarnošću: ruski činovnici, plemići-zemljoposednici i malobrojni carski administratori jednostavno su se utopili u ukrajinskom, pretežno seljačkom stanovništvu. Ukrajinci su ostali etničko jezgro juga, a lokalne zajednice – od višenacionalnih gradova do kozačkih naselja – sačuvale su svoj ukrajinski identitet i običaje.
Kada je reč o poreklu i razvoju ovog koncepta, vredi se osvrnuti na temeljne radove Petra Bojka i Viktora Brehunenka („Bundeva za Novorusiju“ – u Ukrajini „dati bundevu“ znači odbiti prosioca), Fedira i Galine Turčenko („Projekat ‚Novorusija‘ i najnoviji rusko-ukrajinski rat“), kao i na tekstove Oksane Poluljah za platformu StopFake.
Kako s pravom ističe Oksana Poluljah, pseudoistorijsku konstrukciju „Novorusije“ kremaljski politički tehnolozi veštački su oživeli kao oruđe za destabilizaciju Ukrajine, podelu društva i opravdavanje oružane intervencije. Karakteristično je da u samoj Ruskoj Federaciji nikada nije postojao nikakav prirodan „pokret za Novorusiju“. U Rusiji „Novorusiju“ niko nije doživljavao kao stvarnu regiju – bila je to isključivo roba za izvoz ruskog militarizma, imperijalizma i ideologije „ruskog sveta“, smišljena za spoljnu agresiju protiv suverene ukrajinske države.
Igor Liman i Viktorija Konstantinova u svojim radovima o razvoju gradova u Priazovlju i donjem Podnjeprju (posebno Berdjanska i Oleksandrivska, današnjeg Zaporižja) jasno pokazuju da su pravi privredni procvat južnih gradova u XIX veku doneli uključivanje u evropsko tržište, rad stranih konzulata i trud lokalnih preduzetnika, čumaka – ukrajinskih vozara koji su trgovali solju i žitom – i zemljoradnika, a ne imperijalni mitovi ili carski ukazi.
Sliku stepske Ukrajine kao kraja mnogih glasova dopunjuju istraživanja kolonizacije, naročito menonitskih zajednica. Menoniti, koje je imperija pozvala da se nasele na ovim prostorima, doneli su sa sobom visoku kulturu gazdovanja, racionalnost, novine u poljoprivredi i duboko ukorenjen pacifizam. Stvorili su jedinstvena središta industrije i poljoprivrede. Ipak, kao ni drugi kolonisti (Nemci, Bugari, Grci), nisu promenili suštinski ukrajinski karakter kraja, već su se prirodno uklopili u njegov društveni i privredni život. Kasnije su, zajedno sa lokalnim stanovništvom, postali žrtve sovjetskih represija, raskulačivanja, veštački izazvane gladi, uključujući Holodomor, i deportacija.
Danas, u vreme ruske agresije punog obima, bitno se promenilo i samo viđenje naše istorije. Projekat „Novorusija“, koji je Kremlj zamislio kao polugu za rasparčavanje Ukrajine, doživeo je konačan i nepovratan krah.
Savremeni rusko-ukrajinski rat postao je moćna „fabrika stvaranja nacije“. Stanovnici Zaporižja, Hersona, Mikolajiva, Odese, Harkiva i Donbasa svojim herojskim otporom, volonterskim pokretom i svakodnevnim prkosom dokazali su da je ukrajinsko društvo jedno i nedeljivo. Nasleđe Dmitra Javornickog i Jakiva Novickog, radovi savremenih istraživača, kritička analiza izvora i usmena istorija stepske Ukrajine uverljivo pokazuju: jug nije „Novorusija“, nego ukrajinska zemlja, u kojoj se kalila volja zaporoških kozaka, u kojoj se čuva sećanje starosedelačkih naroda i u kojoj danas konačno nestaju fantomski bolovi propale imperije.