Kolumna
„Novorusija” koje nikad nije bilo: kako je Rusko Carstvo prisvojilo ukrajinski jug
Danas vam predstavljamo tekst Serhija Bilivnenka, povjesničara, docenta i pročelnika Katedre za izvorne studije i društvene komunikacije Fakulteta povijesti i međunarodnih odnosa Nacionalnog sveučilišta u Zaporižji:
Pojam „Novorusija” u današnjem geopolitičkom rječniku odavno nije samo administrativni naziv iz 18. i 19. stoljeća. To je agresivan ideološki simulakrum koji je imperijalna propaganda umjetno stvorila kako bi opravdala oružanu agresiju, aneksiju i fizičko uništavanje ukrajinskog prostora. Da bismo shvatili koliko je taj mit lažan i manipulativan, treba se okrenuti znanosti o povijesnim izvorima, usmenoj povijesti i radovima ukrajinskih povjesničara. Upravo terenskim istraživanjima, mikropoviješću i analizom izvora znanstvenici godinama razotkrivaju kolonijalne i šovinističke mitove o „divljoj”, „nenaseljenoj” ili „praznoj” stepi koja je navodno čekala „civilizacijsku misiju” Romanovih.
Imperijalni mit dugo je pokušavao uvjeriti svijet da povijest južne Ukrajine počinje carskim manifestima, ukazima i poveljama. No mnogo prije nego što su se pojavili prvi ruski činovnici ili strani kolonisti, taj je kraj živio svojim osebujnim životom. Kako s pravom ističu edukativni materijali Ukrajinskog instituta nacionalnog sjećanja „Jug bez mitova: koncept ‘Novorusije’”, stepa nikada nije bila prazna – imala je svoja imena, svoje trgovačke putove i svoja stara naselja.
Starosjedioci sjevernog Crnomorja i Priazovlja u ranom novom vijeku bili su krimski Tatari i Nogajci. Zajedno s ukrajinskim zaporoškim kozacima činili su jedinstven društveni, gospodarski i kulturni prostor stepske Ukrajine uz Azovsko i Crno more. Ondje su postojali kozački zimovnici, naselja i središta palanki, ali i nogajska i tatarska nomadska stanovišta, sela i trgovišta. Preimenujući stara tatarska, turska i kozačka mjesta, kao što su Kizi-Kermen, Hadžibej, Domaha ili Mykytyne, carstvo je nastojalo izbrisati povijesno pamćenje, a preuređena ili samo preimenovana mjesta prikazivalo je kao da ih je carska vlast osnovala „ni iz čega”.
Istraživanja Volodymyra Miljčeva, Olene Bačynske i Vladyslava Hrybovskog pokazuju koliko je to pogranično društvo bilo složeno i višeslojno. Miljčev je na osnovi detaljne analize izvora opisao društveno uređenje Zaporoške Siči, vojnih naseljenika i drugih skupina stanovništva te uvjerljivo pokazao da su upravo Ukrajinci činili apsolutnu većinu i da su upravo oni gospodarski razvili taj kraj. Olena Bačynska u svojim radovima o dunavskim i azovskim kozacima pokazuje da kozaci na južnim granicama nisu nestali ni nakon tragedije 1775., kada je Sič uništena. Vladyslav Hrybovski detaljno istražuje složene odnose između zaporoških kozaka, Nogajske horde i Krimskog kanata, i diplomatske i svakodnevne. Stepska Ukrajina tako se pokazuje kao osebujan prostor susreta naroda s viševjekovnom poviješću, a ne kao pusti poligon za kolonijalne eksperimente.
Povijesna je istina da su Novoruska gubernija, a kasnije i Novorusko-besarabsko generalno gubernatorstvo doista postojali kao administrativne jedinice Ruskog Carstva. No, kako pokazuju analitički tekstovi znanstveno-obrazovnog projekta LikBez (Povijesna fronta), prva Novoruska gubernija osnovana je 1764., još prije nego što je Rusija izbila na Crno more i pripojila Krimski kanat. Nastala je na zemljama Nove Srbije, Novoslobodske kozačke pukovnije i izravno na kozačkim zemljama Zaporožja te je postala sredstvo kojim je taj kraj administrativno uvučen u imperijalni sustav.
Administrativne granice te tvorevine neprestano su se mijenjale: guberniju su ukidali, obnavljali i pretvarali u generalno gubernatorstvo, sve dok u drugoj polovici 19. stoljeća nije konačno nestala s karte. Najvažnije je to što ti umjetni birokratski okviri nikada nisu stvorili poseban „novoruski narod”. Imperijalni pečat pokazao se nemoćnim pred demografskom i kulturnom stvarnošću: ruski činovnici, plemići-zemljoposjednici i malobrojni carski upravitelji jednostavno su se utopili u ukrajinskom, pretežno seljačkom stanovništvu. Ukrajinci su ostali etnička jezgra juga, a lokalne zajednice – od višenacionalnih gradova do kozačkih naselja – sačuvale su svoj ukrajinski identitet i običaje.
Kad je riječ o podrijetlu i razvoju tog koncepta, vrijedi se osvrnuti na temeljne radove Petra Bojka i Viktora Brehunenka („Bundeva za Novorusiju” – u Ukrajini „dati bundevu” znači odbiti prosca), Fedira i Halyne Turčenko („Projekt ‘Novorusija’ i najnoviji rusko-ukrajinski rat”) te na tekstove Oksane Poluljah za platformu StopFake.
Kako s pravom ističe Oksana Poluljah, pseudopovijesnu konstrukciju „Novorusije” kremaljski su politički tehnolozi umjetno oživjeli kao sredstvo za destabilizaciju Ukrajine, podjelu društva i opravdavanje oružane intervencije. Znakovito je da u samoj Ruskoj Federaciji nikada nije postojao nikakav prirodan „pokret za Novorusiju”. U Rusiji „Novorusiju” nitko nije doživljavao kao stvarnu regiju – bila je to isključivo izvozna roba ruskog militarizma, imperijalizma i ideologije „ruskog svijeta”, smišljena za vanjsku agresiju protiv suverene ukrajinske države.
Ihor Lyman i Viktorija Konstantinova u svojim radovima o razvoju gradova u Priazovlju i donjem Podnjeprovlju (osobito Berdjanska i Oleksandrivska, današnje Zaporižje) jasno pokazuju da su pravi gospodarski procvat južnih gradova u 19. stoljeću donijeli uključivanje u europsko tržište, rad stranih konzulata i trud lokalnih poduzetnika, čumaka – ukrajinskih vozara koji su trgovali solju i žitom – i zemljoradnika, a ne imperijalni mitovi ili carski ukazi.
Sliku stepske Ukrajine kao kraja mnogih glasova dopunjuju istraživanja kolonizacije, osobito menonitskih zajednica. Menoniti, koje je carstvo pozvalo da se nasele na ovim prostorima, donijeli su sa sobom visoku kulturu gospodarenja, racionalnost, novosti u poljoprivredi i duboko ukorijenjen pacifizam. Stvorili su jedinstvena središta industrije i poljoprivrede. Ipak, kao ni drugi kolonisti (Nijemci, Bugari, Grci), nisu promijenili temeljni ukrajinski karakter kraja, nego su se prirodno uklopili u njegov društveni i gospodarski život. Poslije su, zajedno s lokalnim stanovništvom, postali žrtve sovjetskih represija, raskulačivanja, umjetno izazvane gladi, uključujući Holodomor, i deportacija.
Danas, u vrijeme ruske agresije punog opsega, bitno se promijenio i sam pogled na našu povijest. Projekt „Novorusija”, koji je Kremlj zamislio kao polugu za rasparčavanje Ukrajine, doživio je konačan i nepovratan slom.
Suvremeni rusko-ukrajinski rat postao je moćna „tvornica stvaranja nacije”. Stanovnici Zaporižje, Hersona, Mykolajiva, Odese, Harkiva i Donbasa svojim herojskim otporom, volonterskim pokretom i svakodnevnim prkosom dokazali su da je ukrajinsko društvo jedno i nedjeljivo. Nasljeđe Dmytra Javornyckog i Jakiva Novyckog, radovi suvremenih istraživača, kritička analiza izvora i usmena povijest stepske Ukrajine uvjerljivo pokazuju: jug nije „Novorusija”, nego ukrajinska zemlja, u kojoj se kalila volja zaporoških kozaka, u kojoj se čuva sjećanje starosjedilačkih naroda i u kojoj danas konačno nestaju fantomski bolovi propalog carstva.