Kultura
Povodom Dana ukrajinske pismenosti: činjenice i mitovi o ukrajinskom jeziku
Ukrajina 27. oktobra obeležava Dan ukrajinske pismenosti i jezika. Praznik je ustanovljen 1997, a 2023, nakon što je Pravoslavna crkva Ukrajine prešla na novojulijanski kalendar, pomeren je sa 9. novembra na 27. oktobar. Datum je povezan sa poštovanjem prepodobnog Nestora Letopisca, autora Povesti minulih leta, jednog od najstarijih pisanih spomenika Rusi.
Ukrajinski jezik je vekovima bio meta ruske imperijalne politike, a danas je ponovo meta propagande. Zato vredi podsetiti na nekoliko činjenica i razmotriti najraširenije mitove.
ČINJENICE KOJE VREDI ZNATI
Ukrajinski govori 35 do 40 miliona ljudi u Ukrajini i dijaspori. Pripada istočnoslovenskoj grani, ali ima sopstvenu istoriju, fonetiku i gramatiku. Na primer, u ukrajinskom je sačuvan vokativ („Олено!“, „друже!“), kojeg u savremenom ruskom više nema.
Lingvista Jurij Ševeljov u delu „Istorijska fonologija ukrajinskog jezika“ pokazao je da se deo osobina po kojima se ukrajinski razlikuje od drugih istočnoslovenskih jezika vidi već u spomenicima iz 11. do 13. veka.
Od 1556. do 1561. u Volinju je nastalo Peresopničko jevanđelje, jedan od prvih prevoda Svetog pisma na tadašnji ukrajinski književni jezik. Upravo na njemu predsednici Ukrajine polažu zakletvu.
Godine 1798. objavljena je „Eneida“ Ivana Kotljarevskog, prvo štampano delo na savremenom ukrajinskom književnom jeziku. Godine 1840. izašao je „Kobzar“ Tarasa Ševčenka. Izbor iz njega na slovenačkom objavio je sveštenik Josip Abram još 1907.
Danas je ukrajinski jedini državni jezik Ukrajine, što je utvrđeno članom 10 Ustava. Broj onih koji govore ukrajinski raste. Prema istraživanju Kijivskog međunarodnog instituta za sociologiju (2025), 63 % Ukrajinaca kod kuće govori ukrajinski, 13 % ruski, a još 19 % oba jezika. U poređenju sa 2020. udeo onih koji kod kuće govore ukrajinski porastao je za 11 procentnih poena.
Od 1556. do 1561. u Volinju je nastalo Peresopničko jevanđelje, jedan od prvih prevoda Svetog pisma na tadašnji ukrajinski književni jezik. Upravo na njemu predsednici Ukrajine polažu zakletvu.
JEZIK KOJI SU POKUŠALI DA UNIŠTE
Istorija zabrana ukrajinskog jezika traje nekoliko vekova. Godine 1627. u Moskvi je po carevoj naredbi spaljeno „Učiteljsko jevanđelje“ Kirila Trankviliona-Stavroveckog. Ukaz iz 1720. zabranio je štampanje bilo kakvih knjiga na ukrajinskom osim crkvenih, a i one su morale da se „ispravljaju“ prema moskovskim uzorima.
Najpoznatiji je Valujevljev cirkular iz 1863, u kome je ministar unutrašnjih poslova Ruskog carstva Pjotr Valujev napisao da posebnog „maloruskog jezika“ „nije bilo, nema ga i ne može ga biti“. Trinaest godina kasnije Emski ukaz iz 1876. zabranio je uvoz ukrajinskih knjiga iz inostranstva, štampanje prevoda i većine drugih izdanja na ukrajinskom, izvođenje ukrajinskih predstava i pevanje pesama na sceni.
Sovjetska vlast je delovala drugačije, ali sa istim ciljem. Nakon kratkog perioda ukrajinizacije dvadesetih godina usledile su represije i pogubljena renesansa. Godine 1933. ukinut je „harkivski“ pravopis kako bi se ukrajinski što više približio ruskom: iz azbuke je uklonjeno „buržoasko-nacionalističko“ slovo „Ґ“, strane reči počele su da se pišu po ruskom uzoru, a deo izvornih gramatičkih oblika je odbačen. Godine 1937. partijsko rukovodstvo zahtevalo je da se „poljske i druge strane reči“ zamene ruskim. Usledila je rusifikacija škola i visokog obrazovanja. Danas Rusija na okupiranim teritorijama ponovo potiskuje ukrajinski iz škola, državnih ustanova i javnog prostora.
Paradoks je očigledan: država koja je tvrdila da ukrajinski jezik ne postoji vekovima je izdavala ukaze kojima je taj „nepostojeći“ jezik zabranjivala.
MIT 1: „UKRAJINSKI JE DIJALEKT RUSKOG“
To je politička, a ne lingvistička tvrdnja. Ukrajinski i ruski su srodni, ali zasebni jezici, kao španski i portugalski ili češki i slovački. Oba potiču iz zajedničke stare osnove, ali su se razvijali paralelno, a ne jedan iz drugog. Šta više, ukrajinski je često sačuvao stare zajedničke reči koje je ruski izgubio. Ruski ima „прапорщик“ (zastavnik), ali nema „прапор“ (zastava), ima „прачечная“ (perionica), ali odavno nema glagol „прать“ (prati), dok su u ukrajinskom „прапор“ i „прати“ svakodnevne reči. A gramatiku Meletija Smotrickog, nastalu na ukrajinskim zemljama, Lomonosov je nazivao jednim od „vrata svoje učenosti“. Indikativno je i međusobno razumevanje. Ukrajinci razumeju ruski jer su vekovima živeli pod pritiskom rusifikacije i ruskih medija. Rus koji nikada nije učio ukrajinski, naprotiv, iz njega razume samo pojedine reči zajedničke većini slovenskih jezika. Ukrajinac i Belorus, svaki govoreći svojim jezikom, obično se odlično razumeju. Ukrajincima i drugi slovenski jezici idu primetno lakše. Ukrajinsko „г“ zvuči isto kao češko ili slovačko „h“, vokativ postoji u poljskom, češkom, srpskom i hrvatskom, a mnoge reči se poklapaju sa poljskim i slovačkim.
Gramatiku Meletija Smotrickog, nastalu na ukrajinskim zemljama, Lomonosov je nazivao jednim od „vrata svoje učenosti“.
Za čitaoce u regionu najbliža analogija su srpski i slovenački. Srbin bez učenja razume slovenački samo delimično, i obrnuto. Isto tako Rus mora da nauči ukrajinski da bi ga razumeo, baš kao što Srbi uče slovenački. I nikom u regionu ne pada na pamet da tvrdi da su srpski i slovenački jedan jezik.
MIT 2: „UKRAJINSKI JEZIK JE IZMISLIO AUSTRIJSKI GENERALŠTAB“
Taj mit ruske imperijalne publicistike ne prolazi proveru hronologije. „Eneida“ Kotljarevskog izašla je 1798, Ševčenkov „Kobzar“ 1840. u Sankt Peterburgu, a Valujevljev cirkular iz 1863. zabranjivao je jezik koji se, po logici mita, pojavio tek nekoliko decenija kasnije.
MIT 3: „UKRAJINSKI JE RUSKI POKVAREN POLJSKIM“
Pozajmljenice iz poljskog u ukrajinskom zaista postoje. Ali engleski je iz francuskog pozajmio hiljade reči, a niko ga ne smatra „pokvarenim francuskim“. Uz to, glavne odlike ukrajinskog formirale su se davno pre dugotrajnih dodira sa poljskim.
MIT 4: „UKRAJINA JE ZABRANILA RUSKI JEZIK I PROGANJA RUSKE GOVORNIKE“
Zakon iz 2019. o obezbeđivanju funkcionisanja ukrajinskog jezika kao državnog uređuje javnu sferu: državne ustanove, obrazovanje, usluge potrošačima i medije. Privatna komunikacija i verski obredi nisu predmet zakona: kao i pre 2014. i 2022, ljudi slobodno govore ruski kod kuće, na ulici i sa prijateljima. Ograničenja iz 2022. u oblasti knjiga usmerena su pre svega protiv proizvoda iz Rusije i Belorusije i knjiga državljana države agresora, dakle protiv ruskog državnog sadržaja, a ne protiv jezika kao takvog. Ukrajinski autori i dalje mogu da objavljuju svoja dela na ruskom. Masovni prelazak Ukrajinaca na ukrajinski nakon 2022. svestan je izbor miliona ljudi, a ne posledica zabrana. Prave jezičke zabrane danas važe na teritorijama koje je okupirala Rusija, i odnose se na ukrajinski.
MIT KOJI ŠIRIMO SAMI
Postoje i „patriotski“ mitovi. Najpoznatiji tvrdi da je 1934. u Parizu ukrajinski proglašen drugim najmelodičnijim jezikom na svetu. O takvom takmičenju nema nikakvih dokumenata. Ukrajinskom jeziku nisu potrebne izmišljene medalje: njegovu melodičnost objašnjavaju stvarne odlike, među ostalim smenjivanje u/v i i/j, koje pomaže da se izbegne nagomilavanje glasova.
Imperije su vekovima dokazivale da ukrajinskog jezika „nije bilo, nema ga i ne može ga biti“. Danas njime govore milioni ljudi, na njemu se pišu knjige, naučni radovi i zakoni, na njemu se peva i raspravlja. Najbolji odgovor na sve zabrane i laži jeste jednostavno ga koristiti.