Ova web stranica koristi samo nužne kolačiće za ispravno funkcioniranje. Ne koristimo kolačiće za praćenje. Koristimo analitiku bez kolačića kako bismo razumjeli kako se naša stranica koristi.

Kultura

Uz Dan ukrajinske pismenosti: činjenice i mitovi o ukrajinskom jeziku

Iryna Sieidkhanova
Činjenice i mitovi o ukrajinskom jeziku

Ukrajina 27. listopada obilježava Dan ukrajinske pismenosti i jezika. Blagdan je uveden 1997., a 2023., nakon što je Pravoslavna crkva Ukrajine prešla na novojulijanski kalendar, premješten je s 9. studenoga na 27. listopada. Datum je povezan sa štovanjem prepodobnog Nestora Ljetopisca, autora Povijesti minulih ljeta, jednog od najstarijih pisanih spomenika Rusi.

Ukrajinski jezik stoljećima je bio meta ruske imperijalne politike, a danas je ponovno meta propagande. Zato vrijedi podsjetiti na nekoliko činjenica i razmotriti najraširenije mitove.

ČINJENICE KOJE VRIJEDI ZNATI

Ukrajinski govori 35 do 40 milijuna ljudi u Ukrajini i dijaspori. Pripada istočnoslavenskoj grani, ali ima vlastitu povijest, fonetiku i gramatiku. Primjerice, u ukrajinskom je sačuvan vokativ („Oleno!”, „druže!”), kojeg u suvremenom ruskom više nema.

Jezikoslovac Jurij Ševeljov u djelu Povijesna fonologija ukrajinskog jezika pokazao je da se dio obilježja po kojima se ukrajinski razlikuje od drugih istočnoslavenskih jezika vidi već u spomenicima iz 11. do 13. stoljeća.

Od 1556. do 1561. u Volinju je nastalo Peresopničko evanđelje, jedan od prvih prijevoda Svetoga pisma na tadašnji ukrajinski književni jezik. Upravo na njemu prisegu polažu predsjednici Ukrajine.

Godine 1798. objavljena je Eneida Ivana Kotljarevskog, prvo tiskano djelo na suvremenom ukrajinskom književnom jeziku. Godine 1840. izašao je Kobzar Tarasa Ševčenka. Izbor iz njega na slovenskom je objavio svećenik Josip Abram još 1907.

Danas je ukrajinski jedini službeni jezik Ukrajine, što je utvrđeno člankom 10. Ustava. Broj govornika ukrajinskog raste. Prema istraživanju Kyjivskog međunarodnog instituta za sociologiju (2025.), 63 % Ukrajinaca kod kuće govori ukrajinski, 13 % ruski, a još 19 % oba jezika. U usporedbi s 2020. udio onih koji kod kuće govore ukrajinski porastao je za 11 postotnih bodova.

Od 1556. do 1561. u Volinju je nastalo Peresopničko evanđelje, jedan od prvih prijevoda Svetoga pisma na tadašnji ukrajinski književni jezik. Upravo na njemu prisegu polažu predsjednici Ukrajine.

— SEE Ukraine Info Hub
Podijeli citat

JEZIK KOJI SU POKUŠALI UNIŠTITI

Povijest zabrana ukrajinskog jezika traje nekoliko stoljeća. Godine 1627. u Moskvi je po carevoj zapovijedi spaljeno Učiteljsko evanđelje Kyryla Trankviliona-Stavroveckog. Ukaz iz 1720. zabranio je tiskanje bilo kakvih knjiga na ukrajinskom osim crkvenih, a i one su se morale „ispravljati” prema moskovskim uzorima.

Najpoznatija je Valujevljeva okružnica iz 1863., u kojoj je ministar unutarnjih poslova Ruskog Carstva Pjotr Valujev napisao da posebnog „maloruskog jezika” „nije bilo, nema ga i ne može ga biti”. Trinaest godina kasnije Emski ukaz iz 1876. zabranio je uvoz ukrajinskih knjiga iz inozemstva, tiskanje prijevoda i većine drugih izdanja na ukrajinskom, izvođenje ukrajinskih predstava i pjevanje pjesama na pozornici.

Sovjetska vlast djelovala je drukčije, ali s istim ciljem. Nakon kratkog razdoblja ukrajinizacije 1920-ih uslijedile su represije i pogubljena renesansa. Godine 1933. ukinut je „harkivski” pravopis kako bi se ukrajinski što više približio ruskom: iz abecede je uklonjeno „buržoasko-nacionalističko” slovo „Ґ”, strane riječi počele su se pisati po ruskom uzoru, a dio izvornih gramatičkih oblika odbačen je. Godine 1937. partijsko vodstvo zahtijevalo je da se „poljske i druge strane riječi” zamijene ruskima. Uslijedila je rusifikacija škola i visokog obrazovanja. Danas Rusija na okupiranim područjima ponovno potiskuje ukrajinski iz škola, državnih ustanova i javnog prostora.

Paradoks je očit: država koja je tvrdila da ukrajinski jezik ne postoji stoljećima je izdavala ukaze kojima je taj „nepostojeći” jezik zabranjivala.

MIT 1: „UKRAJINSKI JE DIJALEKT RUSKOG”

To je politička, a ne lingvistička tvrdnja. Ukrajinski i ruski srodni su, ali zasebni jezici, kao španjolski i portugalski ili češki i slovački. Oba potječu iz zajedničke stare osnove, ali razvijali su se usporedno, a ne jedan iz drugoga. Štoviše, ukrajinski je često sačuvao stare zajedničke riječi koje je ruski izgubio. Ruski ima „прапорщик” (praporščik, zastavnik), ali nema „прапор” (prapor, zastava), ima „прачечная” (praonica), ali odavno nema glagol „прать” (prati), dok su u ukrajinskom „prapor” i „praty” svakodnevne riječi. A gramatiku Meletija Smotryckog, nastalu na ukrajinskim zemljama, Lomonosov je nazivao jednim od „vrata svoje učenosti”. Indikativno je i međusobno razumijevanje. Ukrajinci razumiju ruski jer su stoljećima živjeli pod pritiskom rusifikacije i ruskih medija. Rus koji nikad nije učio ukrajinski, naprotiv, iz njega razumije samo pojedine riječi zajedničke većini slavenskih jezika. Ukrajinac i Bjelorus, svaki govoreći svojim jezikom, obično se izvrsno razumiju. Ukrajincima i drugi slavenski jezici idu primjetno lakše. Ukrajinsko „г” zvuči jednako kao češko ili slovačko „h”, vokativ postoji u poljskom, češkom, srpskom i hrvatskom, a mnoge se riječi podudaraju s poljskima i slovačkima.

Gramatiku Meletija Smotryckog, nastalu na ukrajinskim zemljama, Lomonosov je nazivao jednim od „vrata svoje učenosti”.

— SEE Ukraine Info Hub
Podijeli citat
Ukrajinski i ruski nisu isti jezik
Ukrajinski i ruski nisu isti jezik

Za čitatelje u regiji najbliža je usporedba srpski i slovenski. Srbin bez učenja razumije slovenski samo djelomično, i obrnuto. Isto tako Rus mora naučiti ukrajinski da bi ga razumio, kao što Srbi uče slovenski. I nikome u regiji ne pada na pamet tvrditi da su srpski i slovenski jedan jezik.

Slavenski jezici, a tako različiti
Slavenski jezici, a tako različiti

MIT 2: „UKRAJINSKI JEZIK IZMISLIO JE AUSTRIJSKI GLAVNI STOŽER”

Taj mit ruske imperijalne publicistike ne izdržava provjeru kronologije. Eneida Kotljarevskog izašla je 1798., Ševčenkov Kobzar 1840. u Sankt Peterburgu, a Valujevljeva okružnica iz 1863. zabranjivala je jezik koji se, po logici mita, pojavio tek nekoliko desetljeća kasnije.

MIT 3: „UKRAJINSKI JE RUSKI POKVAREN POLJSKIM”

Posuđenice iz poljskog u ukrajinskom doista postoje. Ali engleski je iz francuskog posudio tisuće riječi, a nitko ga ne smatra „pokvarenim francuskim”. Osim toga, glavna obilježja ukrajinskog oblikovala su se davno prije dugotrajnih dodira s poljskim.

MIT 4: „U UKRAJINI JE ZABRANJEN RUSKI JEZIK I PROGONE SE RUSKI GOVORNICI”

Zakon iz 2019. o osiguravanju funkcioniranja ukrajinskog jezika kao državnog uređuje javnu sferu: državne ustanove, obrazovanje, usluge potrošačima i medije. Privatne komunikacije i vjerskih obreda zakon se ne tiče: kao i prije 2014. i 2022., ljudi slobodno govore ruski kod kuće, na ulici i s prijateljima. Ograničenja iz 2022. u području knjiga usmjerena su ponajprije protiv proizvoda iz Rusije i Bjelorusije te knjiga državljana države agresora, dakle protiv ruskog državnog sadržaja, a ne protiv jezika kao takvog. Ukrajinski autori i dalje mogu objavljivati svoja djela na ruskom. Masovni prelazak Ukrajinaca na ukrajinski nakon 2022. svjestan je izbor milijuna ljudi, a ne posljedica zabrana. Prave jezične zabrane danas vrijede na područjima koja je okupirala Rusija, i odnose se na ukrajinski.

MIT KOJI ŠIRIMO SAMI

Postoje i „domoljubni” mitovi. Najpoznatiji tvrdi da je 1934. u Parizu ukrajinski proglašen drugim najmelodičnijim jezikom na svijetu. O takvom natjecanju nema nikakvih dokumenata. Ukrajinskom jeziku ne trebaju izmišljene medalje: njegovu milozvučnost objašnjavaju stvarna obilježja, među ostalim izmjenjivanje u/v i i/j, koje pomaže izbjeći nagomilavanje glasova.

Imperije su stoljećima dokazivale da ukrajinskog jezika „nije bilo, nema ga i ne može ga biti”. Danas njime govore milijuni ljudi, na njemu se pišu knjige, znanstveni radovi i zakoni, na njemu se pjeva i raspravlja. Najbolji odgovor na sve zabrane i laži jest jednostavno se njime služiti.

Podijeli