Ruski dron pogodio Akademiju znanosti u Kijivu: Moskva napada grad od kojeg je učila

Kijiv u vrijeme kad Moskve još nije bilo

Počnimo od osnova. Kad je knez Volodimir 988. krstio Kijivsku Rus, Kijiv je postao središte nove vjere. Kad je Jaroslav Mudri gradio katedralu Svete Sofije i uz nju osnivao knjižnicu, Moskva se još nije pojavljivala ni na stranicama ljetopisa: prvi se put spominje tek 1147. Kijivska metropolija bila je crkveno srce cijeloga istočnoslavenskog svijeta, a ukrajinski Kijiv njegova duhovna prijestolnica. Upravo će tu baštinu Moskva poslije proglasiti „svojom“, iako je do nje došla kasno i iz tuđih ruku.

Kad je 1654. u Perejaslavu sklopljen sporazum između ukrajinskoga hetmana Bohdana Hmeljnickog i moskovskoga cara, u Moskovskom Carstvu nije postojala nijedna visokoškolska ustanova. Prva, Slavensko-grčko-latinska akademija, osnovana je u Moskvi tek 1687.

Ukrajinci su tada već imali za sobom nekoliko naraštaja vlastite obrazovne tradicije. Ostroška akademija, koju je oko 1576. osnovao knez Vasilj-Kostjantin Ostrozki, postala je prva škola višega tipa kod istočnih Slavena. Ovdje su spajali grčko, latinsko i slavensko obrazovanje, ovdje je djelovao krug ukrajinskih učenjaka i polemičara. U Ostrohu je 1581. izašla Ostroška Biblija – prvo potpuno tiskano izdanje Svetoga pisma na crkvenoslavenskom jeziku. Zanimljivo je da ju je tiskao Ivan Fedorov, koji je bio prisiljen napustiti Moskvu i koji je uvjete za rad pronašao upravo na ukrajinskim zemljama. A Moskovska Biblija iz 1663. bila je u biti ispravljeni pretisak ostroške. Rječit detalj: u predgovoru su „narod Rusi“, kako su se tada nazivali preci Ukrajinaca i Bjelorusa, zamijenili „sveruskim narodom“.

Istodobno su u ukrajinskim gradovima nicale bratovštinske škole, središta duhovnosti – u Lvivu, Lucku i Kijivu. Godine 1615. Kijivljanka Halška Hulevičivna darovala je svoje imanje na Podilu za manastir i školu. Tako je nastala Kijivska bratovštinska škola. Kijivski metropolit Petro Mohila spojio ju je 1632. sa školom Kijivsko-pečerske lavre u kolegij, poslije poznat kao Kijivsko-mohiljanska akademija.

Ovdje su se po uzoru na najbolje europske kolegije predavali latinski, grčki, poetika, retorika, filozofija i teologija. Studenti iz Ukrajine odlazili su na studij u Krakov, Prag, Rim i Leipzig, a vraćali su se sa znanjem koje je Kijiv činilo dijelom europskoga intelektualnog prostora. U isto je vrijeme djelovala tiskara Kijivsko-pečerske lavre, osnovana još 1615., jedna od najmoćnijih u pravoslavnom svijetu. Kolegij je 1701. službeno dobio status akademije, a sredinom 18. stoljeća ovdje se školovalo više od tisuću studenata, ne samo iz Ukrajine nego i iz drugih pravoslavnih zemalja.

Upravo je to ukrajinsko iskustvo Moskva poslije počela uvoziti jer tada nije imala svoje.

Kako je Kijiv učio Moskvu

Već 1649. u Moskvu su pozvani kijivski učeni redovnici na čelu s Jepifanijem Slavineckim, pitomcem kijivske bratovštinske škole. Ukrajinski učenjaci prevodili su knjige, ispravljali bogoslužne tekstove, poučavali i postali intelektualni oslonac crkvenih reformi patrijarha Nikona. Iste one reforme koje su raskolile moskovsku crkvu i dovele do nastanka starovjeraca u biti su usklađivale moskovsku praksu s kijivskim i grčkim uzorima.

Pitomac Kijivsko-mohiljanskoga kolegija Simeon Polocki, rodom iz bjeloruskoga Polocka, postao je učitelj carske djece. U Moskvi je učvrstio silabičko pjesništvo i pisao drame za dvorsko kazalište. Drugim riječima, čak i ondje gdje učitelj nije bio Ukrajinac po podrijetlu, škola je bila ukrajinska, kijivska.

Vrhunac je taj utjecaj dosegnuo u doba Petra I. Car koji je želio „probiti prozor u Europu“ obrazovane ljude za crkvu i škole nalazio je ponajprije u Ukrajini. Stefan Javorski, Ukrajinac iz Galicije i pitomac Mohiljanske akademije, stao je na čelo Ruske crkve kao čuvar patrijaršijskoga prijestolja, a poslije je postao prvi predsjednik Svetoga sinoda. On je po kijivskom uzoru preuredio moskovsku Slavensko-grčko-latinsku akademiju, uveo latinski kao nastavni jezik i ondje pozvao predavače iz Kijiva.

Feofan Prokopovič, Kijivljanin i rektor Kijivsko-mohiljanske akademije, postao je glavni ideolog Petrovih reformi. Napisao je „Duhovni reglement“, dokument prema kojem je crkva carstva živjela gotovo dvjesto godina, sve do 1917. Ukrajinac Dimitrij Tuptalo, sin kozačkoga satnika iz kijivskoga kraja, kojeg pravoslavna crkva štuje kao svetoga Dimitrija Rostovskog, postao je rostovski metropolit. Njegov „Četji-Minej“, zbirku žitija svetaca, tiskala je Kijivsko-pečerska lavra, a zbirka je postala jedna od najčitanijih knjiga u cijelom carstvu. Upravo ju je sveti Justin Ćelijski (Popović), srpski teolog, većim dijelom preveo za svoja „Žitija svetih“, koja srpski vjernici čitaju i danas.

To nije moje domoljubno pretjerivanje. Povjesničar Kazanskoga sveučilišta Konstantin Harlampovič u kapitalnom djelu „Maloruski utjecaj na velikoruski crkveni život“, objavljenom u Kazanu 1914., pokazao je da su u razdoblju 1700.–1762. više od polovice (70 od 127) arhijereja Ruske crkve činili ljudi podrijetlom iz Ukrajine i Bjelorusije. Sjemeništa diljem carstva uređivala su se po mohiljanskom modelu – s istim programom, istim udžbenicima, pa čak i latinskim kao nastavnim jezikom, a rektori i nastavnici u njima bili su pretežno Ukrajinci.

Uvijek me iznova zapanji kako ruska historiografija opisuje te ljude. Prokopovič, Javorski i Tuptalo u njoj se pojavljuju kao „istaknuti ruski crkveni velikodostojnici“. Čak i kad se spomene njihovo podrijetlo, to je samo kao „Malorusa“, odnosno dijela navodno jedinstvenoga „općeruskog“ naroda, a ne kao Ukrajinaca odgojenih u ukrajinskoj školi, u ukrajinskom Kijivu.

„Vrata učenosti“ Lomonosova

Postoji još jedna priča koju bi trebao znati svatko tko vjeruje u samodostatnost „ruskoga svijeta“.

Godine 1619. ukrajinski učenjak Meletij Smotricki objavio je „Gramatiku“ crkvenoslavenskoga jezika. Moskva ju je ponovno tiskala 1648. i više od stoljeća ondje se upravo iz te ukrajinske knjige učila gramatika. Čak ju je i Mihail Lomonosov, „otac ruske znanosti“, zajedno s „Aritmetikom“ Magnickog nazivao „vratima svoje učenosti“.

I sam Lomonosov studirao je na Slavensko-grčko-latinskoj akademiji, koju je preuredio Ukrajinac Javorski i na kojoj su predavali kijivski pitomci. Godine 1734., prema predaji koju bilježe životopisci, čak je na nekoliko mjeseci došao u Kijiv, na Mohiljansku akademiju. Drugim riječima, „otac ruske znanosti“ naučio je gramatiku iz ukrajinske knjige, školovao se u ustanovi izgrađenoj po ukrajinskom uzoru i, prema predaji, po znanje je odlazio čak u ukrajinski Kijiv.

Kijiv i Balkan

Utjecaj Kijiva nije se ograničio na Moskvu. Osjetio se i na Balkanu, gdje ruska propaganda godinama prodaje mit o „starijem bratu“ i Moskvi kao vječnoj zaštitnici i prosvjetiteljici Slavena. U srpskom informacijskom prostoru neprestano nailazim na tu tezu: tobože bi pravoslavni Slaveni bez Rusije ostali bez škola, knjiga i vlastite učenosti. Datumi i dokumenti govore drukčije.

Još u 17. stoljeću kijivski metropolit Petro Mohila, i sam potomak moldavske vladarske loze, pomogao je pokrenuti tiskarstvo u Vlaškoj i Moldaviji. U Iașiju je po kijivskom uzoru nastala škola pri manastiru Tri jerarha. „Pravoslavno ispovijedanje vjere“, pripremljeno u Kijivu, odobrila je 1642. sinoda u Iașiju, a potom su ga priznali i istočni patrijarsi. Drugim riječima, pravoslavni svijet jugoistočne Europe iz Kijiva nije dobivao samo knjige nego i teološke standarde.

Prve učitelje u Srijemske Karlovce, središte srpske crkve u Habsburškoj Monarhiji, doista su 1726. poslali iz Rusije. No latinsku školu europskoga tipa ondje su osnovali kijivski pitomci. Godine 1733. onamo je, na poziv srpskoga mitropolita Vikentija Jovanovića, stigao Emanuel Kozačinski, diplomant Kijivsko-mohiljanske akademije, rodom iz Podolja. Predavao je u tamošnjoj latinskoj školi, a 1734. napisao je „Traedokomediju“ o smrti posljednjega srpskog cara Uroša, koja se smatra prvom dramom novijega doba u srpskoj književnosti. Zajedno s njim u Karlovce su stigli i drugi predavači iz Kijiva. Kozačinski se poslije vratio u Kijiv, predavao filozofiju na svojoj matičnoj akademiji i postao njezin prefekt.

Učenik Kozačinskog Jovan Rajić i sam je potom studirao u Kijivu, na Mohiljanskoj akademiji (1753.–1756.), napisao prvu tiskanu povijest Srba i postao utemeljitelj moderne srpske historiografije. Njegova „Istorija raznih slavenskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov“ postavila je temelje znanstvenom pogledu Srba na vlastitu prošlost.

Zastanimo na trenutak. Srbi, kojima Moskva danas najaktivnije manipulira, prvu dramu novijega doba i prvu tiskanu povijest dobili su zahvaljujući ukrajinskom učitelju i kijivskoj akademiji. Ne iz Moskve, nego iz Kijiva.

Mit o „veličju“

Ruska imperijalna ideologija stoljećima je počivala na prisvajanju. Kijivsku Rus proglasili su „kolijevkom“ Rusije. Ukrajinske učenjake proglasili su „ruskim djelatnicima“, ukrajinski jezik „narječjem“, a ukrajinsku kulturnu sredinu „maloruskom“ provincijom koja je navodno samo oponašala „velikoruski“ centar. U stvarnosti bilo je upravo obrnuto: središte obrazovanja, kulture knjige i teološke misli bilo je u Kijivu, a provincija koja je učila bila je Moskva.

Ukrajinska akademija znanosti, osnovana 1918., kad je Ukrajina obnavljala vlastitu državnost, i čiji je prvi predsjednik bio Volodimir Vernadski, izravna je nasljednica te kijivske učenosti. Udar na nju posve se uklapa u razornu logiku Rusa. Kad ne možeš prisvojiti – uništavaš. Kad tuđa znanost svjedoči protiv tvoga mita, udaraš po zgradi u kojoj ona živi. Jednako tako Rusija udara po knjižnicama, arhivima, muzejima i sveučilištima: tijekom godina rata na stotine ih je razoreno i oštećeno, a na okupiranim područjima i opljačkano.

Stoga onima na Balkanu koji i dalje vjeruju u Rusiju kao izvor slavenskog obrazovanja predlažem jednostavnu kronologiju. Kad je u Kijivu djelovao kolegij europske razine, u Moskvi nije postojala nijedna visokoškolska ustanova. Kad su Moskvi zatrebali učitelji, reformatori, propovjednici i udžbenici, pozivala ih je iz Ukrajine.

Rusija može srušiti zidove i ubiti znanstvenike koji su radili među tim zidovima, ali povijest neće promijeniti.