DRAGI PACIFISTI, OKUPACIJA NIJE MIR
„Gori od rata s Rusijom može biti samo mir s Rusijom.” Tu sam rečenicu jednom napisala na društvenim mrežama i otada u komentarima redovito čitam da sam „zagovornica rata”, da „raspirujem sukob” i da „ne želim mir”. Ali ne sramim se te objave. Iza nje ne stoji ratobornost, nego iskustvo – osobno, obiteljsko i nacionalno. Nikada nisam pozivala na rat. Upozoravam da „mir” pod moskovskim uvjetima nikada nije značio kraj nasilja. Agresoru je samo davao predah prije sljedećeg udarca. Ovaj članak moj je odgovor svima koji su me požurili proglasiti ljubiteljicom rata.
U informacijskom prostoru ponovno se diže val poznatih teza: Ukrajina ne želi mir, Zelenski ne želi mir, trebalo je pristati na „istanbulski mir”, a Zapad bi jednostavno trebao prestati isporučivati oružje i sve će završiti. Ti narativi ne dolaze samo iz Moskve. Ponavljaju ih u Berlinu, Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, a zanimljivo je da ih često ponavljaju ljudi koji se iskreno smatraju zagovornicima mira. Upravo njima se obraćam.
TKO ZAPRAVO NE ŽELI MIR
U rujnu 2026. Putin je javno optužio Kyjiv da „radi sve” kako mira ne bi bilo. U svibnju je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov izjavio da će prekid vatre nastupiti onog trenutka kad Ukrajina povuče vojsku iz Donbasa. Početkom lipnja dodao je da bi se rat „mogao završiti u roku od jednog dana” ako ukrajinske snage napuste područja na koja Rusija polaže pravo. Drugim riječima, „mir” kako ga shvaća Moskva jest kad napadnuta zemlja agresoru sama preda svoju zemlju i ljude koji na njoj žive.
Pogledajmo činjenice. Ukrajina je 11. ožujka 2025. u Džedi pristala na potpun 30-dnevni prekid vatre koji su predložile SAD – na kopnu, u zraku i na moru – pod uvjetom da i Rusija učini isto. Moskva je odgovorila s „da, ali” i postavila uvjete koji su primirje obesmislili. Tijekom tih 30 dana Ukrajina bi trebala zaustaviti mobilizaciju i ne primati oružje, a sama stanka trebala je voditi uklanjanju „temeljnih uzroka sukoba”, odnosno ispunjenju ruskih zahtjeva o budućnosti Ukrajine. Sličnih ograničenja za sebe Kremlj nije predvidio: Ukrajina bi mjesec dana ostala bez popune i opskrbe, a ruska vojska ne bi.
U svibnju 2025. čelnici Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Poljske došli su u Kyjiv i predložili bezuvjetno primirje od 12. svibnja. Putin ga je ignorirao i umjesto toga ponudio pregovore u Istanbulu bez prekida vatre.
U međuvremenu napadi na civile ne jenjavaju. U svibnju 2026. ruski je napad uništio skladište Svjetskog programa za hranu UN-a u Dnipru. U njemu je bila pohranjena pomoć u hrani za oko 130 tisuća ljudi u područjima uz bojišnicu. Izvršna direktorica WFP-a Cindy McCain nazvala je taj napad „apsolutno neprihvatljivim”. U rujnu su ruski dronovi i projektili u samo dva tjedna pogodili četiri velika farmaceutska skladišta – kod Kyjiva, u Kyjivu i u Odesi. Ove jeseni Rusija ponovno sustavno napada energetski sustav, a u Kyjiv su se vratila izvanredna isključenja struje. Država agresor – Rusija – čini sve kako bi u Ukrajini izazvala humanitarnu katastrofu.
To potvrđuju i podaci UN-a. Prema podacima Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava, u prvih osam mjeseci 2026. u Ukrajini je ubijeno ili ranjeno 15.280 civila. To je u prosjeku više od 400 ljudi tjedno i 55 % više nego u istom razdoblju 2025. Visoki povjerenik Volker Türk nazvao je rat u Ukrajini „katastrofom na području ljudskih prava koja iz tjedna u tjedan raste i produbljuje se”. Dakle, dok Kremlj riječima govori o miru, broj ubijenih i ranjenih civila ne smanjuje se, nego raste. Tako se ne ponaša onaj tko želi mir.
Zato vas želim nešto pitati: zašto zemlja koja brani svoje domove i svoju djecu mora stalno dokazivati da želi mir više od zemlje koja ju je napala? Zašto je danas moderno optuživati da ne želi mir onoga tko se brani, a ne onoga tko gotovo svake noći na mirne gradove ispaljuje stotine dronova i projektila?
Vjerojatno zato što je od žrtve lakše zahtijevati. Agresor ionako neće poslušati, a žrtvu se može posramiti, uskratiti joj pomoć i prisiliti je na popuštanje. No mir postignut na taj način nije mir, nego kapitulacija i pljesak agresoru za napad.
Nijedan Ukrajinac nije želio ovaj rat. Nitko od Ukrajinaca nije sanjao da će izgubiti svoje bližnje, dom i stvari drage srcu. Nitko nije htio napustiti karijeru i ugodan život te godinama živjeti kao izbjeglica i raditi slabo plaćene poslove. Nitko se nije prijavio da će stotinu puta objašnjavati kako nije otišao zbog siromaštva ni u potrazi za boljim životom, nego zato što Rusija ubija djecu u snu i baca bombe na domove, bolnice, škole i vrtiće. Mi želimo mir više od ikoga. Upravo zato znamo da mir i kapitulacija nisu isto. Jer nakon kapitulacije ne dolazi mir, nego okupacija.
ISTANBUL: MIR KOJEGA NIJE BILO
Posebno o „istanbulskom miru”, koji je navodno bio udaljen samo jedan potpis. To nije točno: u proljeće 2022. strane su razmjenjivale nacrte, ali nijedan nisu potpisale. U posljednjem objavljenom nacrtu od 15. travnja 2022. ključne točke ostale su neusuglašene.
Moskva je htjela da ukrajinska vojska broji samo 85 tisuća vojnika (Kyjiv je predlagao 250 tisuća); Ukrajini bi bile zabranjene rakete dometa većeg od 40 kilometara; Rusija bi postala jedan od „jamaca” sigurnosti Ukrajine s pravom da u slučaju novog napada blokira pomoć toj zemlji; Ukrajina bi morala pristati na ukidanje sankcija Rusiji, povući tužbe pred međunarodnim sudovima i dati ruskom jeziku službeni status. Rok za povlačenje ruske vojske uopće nije bio određen. Drugim riječima, zemlja koja je napala postala bi jamac sigurnosti svoje žrtve, a samoj žrtvi oduzela bi se mogućnost obrane.
To nije mirovni ugovor. To je plan kapitulacije s odgođenom presudom. Kako se moglo pristati na mir kojega u biti nije bilo?
ŠTO ZAPRAVO ZNAČI OKUPACIJA
Dio europskih pacifista iskreno vjeruje da je okupacija tek zamjena jedne zastave drugom. U prosincu 2025. u Njemačkoj je desetke tisuća srednjoškolaca u više od 80 gradova prosvjedovalo protiv zakona o modernizaciji vojne službe. Jedan od slogana koje su prenosili mediji glasio je: „Nisi kukavica ako ne želiš umrijeti za Njemačku.” Razumijem te tinejdžere. Nitko ne želi umrijeti. Ali oni ne znaju ono što znamo mi: pod okupacijom se ne umire manje, nego često i više, samo bez prava da obraniš sebe i svoje bližnje.
Ono što njemačkim srednjoškolcima zvuči kao apstrakcija, muškarcima na okupiranom Donbasu odavno je svakodnevica. Opću mobilizaciju u takozvanim „DNR-u” i „LNR-u” proglasili su 19. veljače 2022., pet dana prije invazije punog opsega. Muškarcima od 18 do 55 godina zabranjen je izlazak, patrole su ih hvatale na ulicama, u prijevozu i na tržnicama, a poduzeća su morala predavati popise zaposlenika. Ponegdje je odvođeno do 80 % osoblja, pa su rudnici i javni prijevoz stali. Prema procjeni Istočne skupine za ljudska prava, do sredine lipnja 2022. mobilizirano je oko 140 tisuća ljudi. A do ljeta 2024., prema podacima iste skupine i Instituta za strateška istraživanja i sigurnost, samo s okupiranog dijela Donecke oblasti odvedeno je više od 300 tisuća muškaraca – gotovo tri četvrtine radno sposobnih. To znači okupacija: nitko te ne pita želiš li umrijeti. Jednostavno te šalju da umreš za one koji su ti razorili dom.
Cijeli je svijet vidio Buču, gdje je za 33 dana ruske kontrole na području općine umrlo 554 ljudi, od toga 396 nasilnom smrću. Cijeli je svijet vidio Mariupolj, gdje je prema opreznim procjenama gradskih vlasti poginulo najmanje 22 tisuće civila. Neovisno međunarodno istražno povjerenstvo UN-a za Ukrajinu još je 2024. utvrdilo da su ruski vojnici počinili silovanja koja su istodobno ratni zločin i mučenje. Prema podacima UN-a, broj zabilježenih slučajeva seksualnog nasilja povezanog sa sukobom 2024. porastao je za više od četvrtine. Novinarka Sara Cincurová, koja te zločine dokumentira oko dvije godine i razgovarala je s više od šezdeset preživjelih, na stranicama Timothyja Snydera piše da Rusija od 2014. koristi seksualno nasilje kao oružje protiv žena i muškaraca, starijih i djece.
Okupacija su filtracijski logori, deportacija djece, prisilna mobilizacija u vojsku okupatora, zabrana jezika i mučenje zbog žuto-plave vrpce. Okupacija nije kraj rata, nego rat koji se vodi samo protiv nemoćnih.
„MIR” KOJI VEĆ POZNAJEMO
Kad pišem da mir s Rusijom može biti gori od rata, mislim na sasvim konkretno povijesno iskustvo. Ukrajinci su već živjeli s Moskvom „u miru” i upravo je taj „mir” odnio milijune života.
Holodomor 1932.–1933. nije se dogodio u ratu. Prema podacima Instituta za demografiju i socijalna istraživanja Nacionalne akademije znanosti Ukrajine, samo izravni gubici iznose oko 3,9 milijuna ljudi. U miru su seljacima oduzimali žito, sela su stavljali na „crne ploče”, a ljudima su zabranjivali odlazak u potragu za hranom. Također u miru, u jesen 1937., u šumi Sandarmoh strijeljano je 1111 zatvorenika solovečkog etapa, među njima oko 290 Ukrajinaca – pisaca, znanstvenika i umjetnika. Tako je uništena generacija koju danas nazivamo „Pogubljenom renesansom”. U svibnju 1944., kad su borbe za Krim već završile, a bojišnica se pomaknula na zapad, po naredbi Moskve u nekoliko je dana deportiran cijeli krimskotatarski narod. U miru je pjesnik Vasyl Stus 1985. umro u sovjetskom logoru – zbog riječi, a ne zbog oružja.
Dakle, „mir” s Moskvom za Ukrajince nikada nije značio sigurnost. Značio je da se nasilje jednostavno prestalo zvati ratom. Skrivali su ga iza riječi poput „kolektivizacije”, „borbe protiv nacionalizma” ili „dobrovoljnog preseljenja”, a žrtve nisu imale ni pravo na obranu ni pravo na istinu.
Upravo je zato rat, koliko god strašno to zvučalo, u određenom smislu pošteniji od takvog „mira”. U ratu neprijatelj ima lice. Znamo od koga se branimo, na što se pripremamo i kako djelovati. Imamo vojsku, saveznike i pravo da zločin nazovemo zločinom. U „miru” s Rusijom godinama smo se morali pomirivati sa sudbinom i bespomoćno čekati dok nas uništavaju tiho i bez svjedoka.
BITI ZA MIR DOK RATA JOŠ NEMA
Prosvjedovati protiv rata ima smisla kad rat planira tvoja vlastita država. U demokratskoj zemlji glas većine doista može zaustaviti vladu koja se spremila nekoga napasti. Ali kad napadnu tebe, prosvjed „za mir” ne mijenja ništa. Ne postoji gumb za „odjavu od rata”. Rat se neće otkazati zato što će student podignuti ruke i reći „ja sam protiv rata”. Ima naviku doći nepozvan. Nitko od onih kojima je došao nije ga želio.
Isto vrijedi za protunatovske prosvjede koji se redovito održavaju u europskim gradovima i za ogorčenje svaki put kad vlade predlože povećanje obrambenih proračuna. Neki idu i dalje pa zahtijevaju da njihova zemlja potpuno izađe iz Saveza. Vrijedi podsjetiti: NATO je obrambeni savez. Njegov ključni članak 5. predviđa zajednički odgovor na napad na bilo koju članicu, a u cijeloj povijesti Saveza primijenjen je samo jednom, nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. NATO u Europi nikoga ne napada. Prijetnja Europi dolazi s druge strane, a rat protiv nje već traje, zasad hibridni. Ruski dronovi ulijeću u zračni prostor Poljske. U skladištima i na željeznici događaju se diverzije i paljevine. Na dnu Baltika oštećuju se kabeli. Europu napadaju kibernetičkim napadima i miješaju se u izbore: u Rumunjskoj su 2024. poništeni rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora nakon što su objavljeni obavještajni podaci o opsežnoj kampanji utjecaja. Ljudi koji u takvom trenutku zahtijevaju razoružanje ne griješe samo. Opasni su jer odbijaju vidjeti prijetnju koju Europi donose Rusija i njezini saveznici te predlažu da joj se suprotstavimo praznih ruku.
Zato se za mir treba boriti dok rata još nema. Tada doista treba učiniti sve da do njega ne dođe: ulagati u obranu, odvraćanje i saveze. Još je rimski pisac Vegecije u raspravi o vojnoj vještini oblikovao načelo koje je postalo poslovica: ako želiš mir, pripremaj se za rat. A kad rat već počne, neutralan stav ne postoji jer postoje agresor i žrtva. Tada treba izabrati stranu.
KOJU CIJENU IMA MIR S RUSIJOM
Zagovornici slogana „hajde da jednostavno prestanemo pucati” moraju shvatiti: Putin se neće zaustaviti. Danas kaže: „Predajte Donbas i rat će završiti.” Ali još je u lipnju 2024. zahtijevao da Ukrajina povuče vojsku ne samo iz Donecke i Luhanske nego u cijelosti i iz Zaporiške i Hersonske oblasti, uključujući gradove Zaporižja i Herson, koje Rusija ne kontrolira. Nakon Donbasa, dakle, na red bi došle te oblasti. Zatim bi se Moskva možda pravila da je pristala na mir, a za nekoliko godina došla bi po ostatak Ukrajine, prisilno mobilizirala Ukrajince (kao što je to učinila 2022. na okupiranim područjima Donbasa) i poslala ih u rat protiv Europe.
Povijest ne laže, ona nas uči koliko vrijede mirovni sporazumi s Moskvom. SSSR je 1932. potpisao ugovore o nenapadanju s Poljskom i Finskom. U rujnu 1939. Crvena armija ušla je u Poljsku, a u studenom iste godine napala je Finsku.
Jeljcin i Mashadov potpisali su 1997. sporazum kojim su se Rusija i Čečenija „zauvijek” odrekle upotrebe sile. Taj je „zauvijek” potrajao dvije godine. U jesen 1999., nakon upada Basajevljevih postrojbi u Dagestan i niza eksplozija stambenih zgrada u Moskvi, Bujnaksku i Volgodonsku, Moskva je pokrenula drugi čečenski rat. Eksplozije su službeno pripisane sjevernokavkaskim militantima, ali neovisna državna istraga nikada nije provedena, a niz činjenica upućuje na umiješanost FSB-a. U Rjazanju su stanari i milicija u podrumu stambene zgrade pronašli vreće s eksplozivom, a kad su privedeni oni koji su ih ondje postavili, pokazalo se da su to pripadnici FSB-a. Služba je tvrdila da je riječ o „vježbi” i da je u vrećama bio šećer (možete potražiti izraz „рязанский сахар”). Zastupnici Sergej Jušenkov i Jurij Ščekočihin, članovi javnog povjerenstva koje je pokušalo istražiti eksplozije, umrli su 2003.: Jušenkov je ubijen ispred svoje kuće, a Ščekočihin je umro sa simptomima sličnima trovanju. Upravo je na tom ratu i obećanju da će teroriste „ubijati čak i u zahodu” Putin, tada premijer, u nekoliko mjeseci došao na vlast.
U kolovozu 2008., nakon petodnevnog rata Rusije s Gruzijom, Moskva je pristala na plan od šest točaka. Prihvaćen je 12. kolovoza uz posredovanje francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a predviđao je povlačenje ruskih snaga na položaje koje su držale prije početka borbi. No već 26. kolovoza Rusija je priznala „neovisnost” gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije. Ruske snage ondje su i danas, a linija okupacije mjestimice i dalje puzi dublje u Gruziju: njezine oznake i ograde premještaju se na nove parcele.
Ukrajinci imaju i vlastito iskustvo. U kolovozu 2014. Putin je sam pozvao na otvaranje „humanitarnog koridora” za ukrajinske vojnike opkoljene kod Ilovajska. Ruska strana dala je jamstva sigurnog izlaska, a istodobno je duž rute postavljala vatrene položaje. Kolone koje su izlazile tim koridorom ruski su vojnici izrešetali iz neposredne blizine. Prema nalazima Glavnog tužiteljstva Ukrajine, to se dogodilo po zapovijedi zapovjedništva ruskog Glavnog stožera. Dana 12. veljače 2015. potpisan je sporazum Minsk 2, prema kojem je prekid vatre trebao vrijediti od 15. veljače. Već 18. veljače snage koje podupire Rusija zauzele su Debaljceve. A 1994. Ukrajina se Budimpeštanskim memorandumom odrekla trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu. Zauzvrat su se Rusija, SAD i Velika Britanija obvezale poštovati njezinu neovisnost, suverenitet i postojeće granice. Rusija je 2014. anektirala Krim. Takvi sporazumi ne vrijede ni pišljiva boba.
„NEMA ORUŽJA – NEMA RATA”
Najpodmuklija teza današnjih „mirotvoraca” glasi: prestanite Ukrajini isporučivati oružje i rat će završiti. Drugim riječima, ljudi koji se nazivaju zagovornicima mira zapravo žele da zemlja koja brani svoj suverenitet i svoje građane nema čime se braniti. To je isto kao da pomažete silovatelju govoreći žrtvi: „Opusti se, brže će završiti.”
Pravo na samoobranu zajamčeno je člankom 51. Povelje UN-a. Pomoć napadnutoj zemlji ne produljuje rat. Rat produljuje onaj tko je napao i ne želi otići. Bez oružja rat bi doista brzo završio, ali ne mirom, nego nestankom Ukrajine. A svijet bi ponovno svjedočio onome što je već vidio u Buči, Izjumu i Mariupolju.
Znaju li doista ljudi koji nikada nisu morali skrivati djecu od bombi najbolje kako bi trebao postupiti narod koji se suprotstavlja najvećoj agresiji u Europi nakon Drugoga svjetskog rata?
DVIJE KAVE MJESEČNO
Posebno se obraćam onima koji danas sjedaju s kalkulatorom i računaju koliko je Europu „stajao ukrajinski rat”. Već je samo pitanje pogrešno postavljeno: to nije ukrajinski rat, nego ruski rat protiv Ukrajine, i račun za njega treba ispostaviti Moskvi. Osim toga, brojke uopće nisu tako strašne kako ih prikazuju. Prema podacima Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu, Njemačka i Velika Britanija u prve su tri godine za potporu Ukrajini izdvajale manje od 0,2 % BDP-a godišnje, a Francuska, Italija i Španjolska oko 0,1 %. Voditelj projekta Ukraine Support Tracker Christoph Trebesch primijetio je da ta pomoć u proračunima većine zemalja donatora više nalikuje sporednom političkom projektu nego ozbiljnom financijskom naporu. Rečeno svakodnevnim jezikom: Europa je Ukrajini u razdoblju 2022.–2024., prema procjeni istog instituta, izdvajala u prosjeku oko 44 milijarde eura godišnje. Podijelite li taj iznos na više od pola milijarde Europljana, dobit ćete otprilike 7 eura po osobi mjesečno. To su dvije kave u kafiću. Za usporedbu: zemlje EU-a su nakon 2022. na energetske subvencije u prosjeku potrošile pet puta više nego na pomoć Ukrajini.
I to nije milostinja. Sve veći dio vojne pomoći čine narudžbe za obrambenu industriju, među ostalim europsku, dakle radna mjesta i porezi u samoj Europi. A ponajprije, taj novac Europi kupuje ono što nema cijenu: vrijeme i sigurnost. Dok ukrajinski branitelji zadržavaju rusku vojsku u Doneckoj i Zaporiškoj oblasti, ona ne stoji pred Narvom ili u koridoru Suwałki. Računajmo zato drukčije: koliko bi Europu stajalo čuvanje granice s Rusijom koja bi iz ovog rata izašla kao pobjednica? Odgovor je jednostavan – pomoć Ukrajini najjeftinije je osiguranje koje si je Europa mogla priuštiti. Ta nitko ne prigovara vatrogascima zbog cijene vode dok gori susjedna kuća, a vjetar puše prema vašoj.
Dakle ne, ovaj rat ne produljuju Europljani koji pomažu žrtvi agresije da se brani. Produljuje ga Rusija – i samo Rusija.
PROMIJENITE KUT GLEDANJA
Prestanite ukrajinski otpor doživljavati kao prepreku na putu prema miru. Počnite rusku okupaciju doživljavati kao glavnu prepreku na putu prema miru.
Rusija može zaustaviti rat u bilo kojem trenutku: prestati granatirati mirne gradove i povući svoju vojsku s ukrajinskog teritorija. Tada rata neće biti. Prestane li se Ukrajina braniti, neće biti Ukrajine.
Ne branimo teritorije na karti. Branimo pravo na život.