Prije 120 godina, 2. listopada 1906., u kraju oko Ohtyrke rođen je Ivan Lozovjaha (Lozovjahin) – pisac kojega svijet poznaje pod pseudonimom Ivan Bahrjanyj. Sovjetski sustav ga je uhitio, mučio, slao u logore, a potom desetljećima brisao iz povijesti. On je pak napisao istinu o staljinističkom teroru, i to prije Solženjicina. Danas njegovi romani zvuče kao da su napisani o okupiranim područjima Ukrajine 2020-ih.
Zločin – biti ukrajinski pisac
Početkom 1930-ih Bahrjanyj je bio mladi pjesnik koji je objavljivao u harkivskim časopisima. Službena kritika optužila ga je za „kulačku ideologiju“. Uhićen je 16. travnja 1932. u Harkivu. Optužba je glasila „kontrarevolucionarna agitacija“, a sam je pisac poslije u autobiografiji objasnio da je zatvoren „zbog političkoga samostalničkog ukrajinskog skretanja u književnosti i politici“. Drugim riječima, zato što je pisao kao ukrajinski, a ne kao „sovjetski“ autor.
U materijalima istražnoga spisa iz 1932. sačuvane su njegove riječi: „Moja je jedina misija da, kao ukrajinski pisac, to ostanem do kraja, šireći svojim stvaralaštvom nacionalnu svijest.“ Svoju je riječ održao.
Jedanaest mjeseci u samici unutarnjeg zatvora DPU-a. Zatim progonstvo na Daleki istok: tajga, Ohotsko more, ukrajinska naselja Zelenog Klyna. Godine 1937. Bahrjanyj bježi, želeći se vratiti u Ukrajinu. Presreću ga u Tomsku, dobiva novu kaznu i šalju ga u logore BAMLAG-a.
Godine 1938. – drugo uhićenje. Gotovo dvije godine u istražnom zatvoru NKVD-a na Holodnoj Hori u Harkivu, saslušanja, mučenja, ali optužbu nije priznao. U proljeće 1940. puštaju ga pod nadzor – kako je sam Bahrjanyj pisao, „zbog teške bolesti pluća, a ponajprije… zbog nedostatka materijala za ponovnu osudu“. Za tih godina sustav mu je oduzeo zdravlje, osam godina života i ono što je piscu najdragocjenije – rukopise, koji su nestali tijekom uhićenja.
Između dvaju totalitarizama
Rat je Bahrjanyja zatekao u Ohtyrci, pod nadzorom NKVD-a. Pod njemačkom okupacijom radio je kao slikar u mjesnom kazalištu i pod pseudonimom objavljivao u mjesnim novinama tekstove koji su razotkrivali staljinističke represije – ono što je i sam upravo preživio. Nacističke vlasti gledale su ga sa sumnjom: prema sjećanjima, jednu njegovu kazališnu scenografiju, na kojoj tamni oblaci sa zapada zaklanjaju sunce, Nijemci su protumačili kao protunjemačku aluziju.
U ljeto 1943., kad se front vraćao, Bahrjanyj odlazi na zapad, u Galiciju. Ondje djeluje u ukrajinskom nacionalističkom podzemlju, piše i ilustrira njegova izdanja te postaje jedan od suosnivača Ukrajinskoga glavnog oslobodilačkog vijeća – nadstranačkog tijela koje se borilo i protiv nacističke i protiv sovjetske okupacije. Roman „Zvjerolovci“, poslije poznat kao „Lovci na tigrove“, napisan 1943., osvaja prvu nagradu na književnom natječaju u Lvivu i izlazi iz tiska 1944.
Posljednju godinu rata Bahrjanyj je proveo na putu, kao i stotine tisuća drugih ukrajinskih izbjeglica, a za nacističke vlasti nije bio saveznik, nego sumnjivi bjegunac. Biografi navode da su ga 1944. u Slovačkoj uhvatili tijekom racije na emigrante. U proljeće 1945., s misijom Ukrajinskoga glavnog oslobodilačkog vijeća, našao se u Zagrebu, a kapitulaciju Njemačke je, prema vlastitim sjećanjima, dočekao iza rešetaka u Mariboru. Nakon rata Bahrjanyj je pješice stigao do austrijskog Tirola i naposljetku se nastanio u logorima za raseljene osobe u američkoj okupacijskoj zoni Njemačke, najprije kraj Augsburga, a zatim u Neu-Ulmu. Bio je to bijeg od Staljina u poslijeratnu demokratsku Europu.
Nakon Jaltske konferencije sovjetske misije zahtijevale su od zapadnih saveznika da prisilno vraćaju milijune nekadašnjih prisilnih radnika, zarobljenika i izbjeglica. Za mnoge je „povratak“ značio logor ili strijeljanje. Tada, 1946., Bahrjanyj piše pamflet „Zašto se ne želim vratiti u SSSR?“. On počinje ovako:
„Ja sam jedan od onih stotina tisuća ljudi, Ukrajinaca, koji se ne žele vratiti kući, pod boljševizam, čime zadivljuju cijeli svijet.“
To nije bilo odricanje od domovine, nego odbijanje zatvora. „Sanjam je svake noći, a ipak se sada ne želim vratiti u nju. Zašto? Zato što je ondje boljševizam“, piše Bahrjanyj. Pamflet je preveden na nekoliko jezika i postao je argument u obrani onih koje su htjeli izručiti Moskvi.
U emigraciji Bahrjanyj je postao osnivač i vođa Ukrajinske revolucionarno-demokratske stranke – demokratske snage koja je polemizirala i s komunistima i s radikalnim nacionalistima. Do kraja života uređivao je list „Ukrajinski visti“ („Ukrajinske vijesti“) i bio jedan od čelnika Ukrajinskoga nacionalnog vijeća – parlamenta egzilne vlade Ukrajinske Narodne Republike. Umro je 25. kolovoza 1963. u lječilištu u Schwarzwaldu i pokopan je u Neu-Ulmu. U Ukrajinu se nikada nije vratio. Čak ni nakon smrti.
„Getsemanski vrt“: svjedočanstvo, a ne izmišljotina
Glavni Bahrjanyjev roman napisan je između 1948. i 1950., a objavljen 1950. Njegov junak Andrij Čumak prolazi isti put kao i autor: uhićenje, ćelije, višednevna saslušanja bez prekida, mučenje, pokušaji da se čovjeka slomi do stanja u kojem će potpisati sve. Najpotresnije je to što su prezimena istražitelja NKVD-a i zatvorskih čuvara u knjizi stvarna. Autor ih je svjesno sačuvao: da se krvnici ne bi sakrili iza anonimnosti, a da žrtve ne bi ostale bezimene.
Time Bahrjanyj čini ono što će poslije postati standard europske kulture sjećanja: imenom i prezimenom navodi krivce i daje glas žrtvama. Roman je izašao dva desetljeća prije Solženjicinova „Arhipelaga Gulag“. Francuski prijevod objavljen je 1961. u Parizu zahvaljujući trudu obitelji Volodymyra Vynnyčenka – pisca i državnika koji je predvodio Glavno tajništvo (prvu vladu Ukrajinske Narodne Republike, 1917.–1918.).
Europski, a ne „sovjetski“ pisac
Sovjetski književni kanon ocjenjivao je autore prema lojalnosti: opjevao si kolhoz – klasik si, posumnjao si – „buržoaski nacionalist“. Gledamo li Bahrjanyja iz te perspektive, od njega će ostati samo etiketa „izdajnika“, koju mu je sovjetska propaganda godinama lijepila. Ali ocjenjujemo li njegovo stvaralaštvo u europskom kontekstu, slika je posve drukčija.
Prvo, tema. „Getsemanski vrt“ stoji uz bok „Pomrčini u podne“ Arthura Koestlera i „1984.“ Georgea Orwella – knjigama iz kojih je Europa doznavala o naravi totalitarizma. Razlika je u tome što su Koestler i Orwell o sovjetskom zatvoru pisali izvana, a Bahrjanyj iznutra, iz same ćelije.
Drugo, čovjek u središtu. Socijalistički realizam zahtijevao je „pozitivnog junaka“ koji se rastapa u kolektivu. Bahrjanyjevi junaci osobnosti su koje brane vlastito dostojanstvo od mašinerije. Poljski pisac i kritičar Józef Łobodowski pisao je o romanu kao o svjedočanstvu „dubokoga humanizma autora, koji je na samom dnu pakla znao vidjeti ljudske crte čak i u najzvjerskijih pojedinaca“.
Treće, žanr. „Lovci na tigrove“ pustolovni su roman u tradiciji Jacka Londona i Jamesa Fenimorea Coopera: bijeg iz vlaka smrti, tajga, lov, ljubav, sloboda. Bahrjanyj je dokazivao da ukrajinska književnost može biti uzbudljiva, dinamična i bogata zapletom, a ne samo seoska drama kakvom ju je vidjela imperijalna optika. Roman je objavljen na engleskom (1956.), nizozemskom (1959.) i njemačkom (1961.).
Četvrto, stav. Bahrjanyj je bio demokrat i dosljedan antitotalitarist, za kojega su nacizam i komunizam bili dva lica istoga zla. Epigraf njegova pamfleta zvuči kao manifest:
„Vratit ću se u svoju Domovinu s milijunima svoje braće i sestara koji su ovdje, u Europi, i ondje, po sibirskim koncentracijskim logorima, onda kad totalitarni krvavi boljševički sustav bude srušen kao i hitlerovski, kad NKVD pođe za Gestapom, kad crveni ruski fašizam nestane kao što je nestao njemački fašizam…“
To je ista logika na kojoj danas počiva europsko sjećanje na zločine obaju režima, uključujući Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, 23. kolovoza.
Zašto je ovo priča i o današnjici
Sovjetski se sustav pola stoljeća pravio da takav pisac ne postoji. Rehabilitiran je tek 1991., kad se Ukrajina otrgnula od SSSR-a, a 1992. već mu je neovisna Ukrajina posmrtno dodijelila Ševčenkovu nagradu za „Getsemanski vrt“ i „Lovce na tigrove“.
Ali najstrašnije je to što njegove knjige nisu postale samo povijest. Podrumi za mučenje u oslobođenim krajevima oko Izjuma i Hersona, filtracijski logori, deportacije, oteti novinari i umjetnici na područjima koja je okupirala Rusija – to je isti „Getsemanski vrt“, samo u novim kulisama. A Bahrjanyjevu rodnu Ohtyrku ruska je vojska granatirala od prvih dana invazije punog opsega 2022.
Današnja Rusija vraća Staljinov kult i obnavlja isti jezik neprijatelja: „izdajice“, „nacionalisti“, „agenti Zapada“. Bahrjanyj je na to odgovorio još 1946.: čovjek ima pravo ne vratiti se u zatvor, čak i kad taj zatvor nazivaju domovinom.
Sto dvadeset godina nakon njegova rođenja Bahrjanyja vrijedi čitati ne kao „klasika iz školske lektire“, nego kao svjedoka – europskog pisca koji je prije mnogih vidio što je imperij i koji je za svoju istinu platio vlastitom sudbinom.