Tekst je pripremljen na temelju predavanja koja je održala Kateryna Shymkevych, doktorica povijesnih znanosti i docentica na Katedri za pravo i javnu upravu Zaporiškog instituta za ekonomiju i informacijske tehnologije (ZIEIT).
Rusifikacija nikada nije bila prirodan proces u kojem ljudi sami biraju „praktičniji“ jezik. Riječ je o državnoj politici koju je Moskva dosljedno provodila od 17. stoljeća do danas. Njezin cilj nije bio samo natjerati Ukrajince da govore ruski, nego izbrisati samu pomisao da postoji zaseban ukrajinski narod s vlastitim jezikom, poviješću, crkvom i državnošću.
Institut za povijest Ukrajine Nacionalne akademije znanosti Ukrajine definira rusifikaciju kao državnu politiku čiji su krajnji ciljevi bili politička lojalnost te jezična i kulturna asimilacija neruskih naroda Carstva, a kasnije i SSSR-a. Imala je nekoliko smjerova: jezik, kulturu, crkvu, knjige i književnost, povijest i samoidentifikaciju, teritorij i naposljetku fizičko uništenje ljudi.
Od Petra I. do Emskog ukaza
Nakon što je kozački Hetmanat došao pod vlast Moskve, Carstvo je postupno ograničavalo sve po čemu su se Ukrajinci razlikovali. Godine 1720. ukaz Petra I. zabranio je tiskanje novih knjiga u Ukrajini, osim crkvenih, a i one su morale biti usklađene s ruskim izdanjima. U drugoj polovici 18. stoljeća Katarina II. ukinula je Hetmanat i Zaporošku Sič, a ukrajinski je jezik postupno nestajao iz obrazovanja.
U 19. stoljeću zabrane su postale otvorene. Valujevljeva okružnica iz 1863. zaustavila je izdavanje obrazovne i vjerske literature na ukrajinskom, a njezin autor, ministar unutarnjih poslova Pjotr Valujev, sažeo je stav Carstva rečenicom da zasebnog „maloruskog“ jezika „nije bilo, nema ga i ne može ga biti“. Emski ukaz iz 1876. otišao je još dalje: zabranio je tiskanje na ukrajinskom, uvoz ukrajinskih knjiga iz inozemstva, izvođenje ukrajinskih kazališnih predstava, pjevanje ukrajinskih pjesama na koncertima i nastavu na ukrajinskom u osnovnim školama. Te su zabrane formalno vrijedile sve do 1905. godine.
Ukrajinizacija kao zamka
Ukrajinska revolucija 1917. – 1921., Ukrajinska Narodna Republika, Hetmanat Pavla Skoropadskog i Ukrajinska akademija znanosti pokazali su Moskvi da ukrajinski identitet nije uspjela uništiti. Zato su boljševici izabrali drukčiju taktiku – „ukrajinizaciju“ dvadesetih godina 20. stoljeća. Ona je dala zamah ukrajinskom obrazovanju, književnosti i kazalištu, ali je imala i drugi cilj: staviti jezik pod nadzor i odgojiti lojalne partijske kadrove.
Nakon Holodomora 1932. – 1933., koji je prema podacima Instituta za demografiju i društvena istraživanja Nacionalne akademije znanosti Ukrajine odnio oko 3,9 milijuna života, ukrajinizacija je ukinuta. Harkivski pravopis iz 1928., usvojen na Sveukrajinskoj pravopisnoj konferenciji, revidiran je 1933. kako bi se ukrajinski približio ruskom.
Pravopis iz 1933. pripremilo je novo povjerenstvo na čelu s Andrijem Hvyljom, bez ikakve javne rasprave. U predgovoru je izravno stajalo da su prijašnja pravila navodno umjetno odvajala ukrajinski od ruskoga. Promjene su zahvatile sve razine jezika:
Iz abecede je uklonjeno slovo „ґ“ (g); vraćeno je tek 1990.
Nastavci su približeni ruskima: umjesto „радости“, „смерти“, „вічности“ (genitiv: radosti, smrti, vječnosti) uvedeno je „радості“, „смерті“, „вічності“.
Od usporednih oblika poput „бабів“ i „баб“ ili „хатів“ i „хат“ zadržan je samo onaj koji se podudarao s ruskim.
Ukinuti su ostaci dvojine, koje je pravopis iz 1928. propisao kao normu: „дві руці“, „три вербі“, „чотири хаті“ (dvije ruke, tri vrbe, četiri kuće) postali su „дві руки“, „три верби“, „чотири хати“.
Strane riječi prepisane su po ruskom uzoru: „катедра“ je postala „кафедра“ (katedra), „міт“ – „міф“ (mit), „авдиторія“ – „аудиторія“ (dvorana), „павза“ – „пауза“ (stanka).
Istodobno su iz rječnika čišćene izvorne riječi i zamjenjivane riječima bližima ruskima. Tako je „городину“ istisnula riječ „овочі“ (povrće), „садовину“ – „фрукти“ (voće), „родзинки“ – „ізюм“ (grožđice), „обрус“ – „скатертина“ (stolnjak), a „часопис“ – „журнал“ (časopis).
Znanstveni terminološki rječnici iz dvadesetih godina zaplijenjeni su i uništeni, a njihovi su autori progonjeni kao „buržoaski nacionalisti“ i „štetočine“.
Inicijator pravopisa iz 1928. Mykola Skrypnyk iste je 1933. godine počinio samoubojstvo. Dio tih gubitaka ukrajinski jezik nadoknađuje tek sada: pravopis iz 2019. ponovno je dopustio, primjerice, „радости“ i „міт“ kao ravnopravne inačice.
Naraštaj pisaca, znanstvenika i umjetnika koji je stasao tih godina bio je uništen – nazvan je „Pogubljenom renesansom“. Godine 1938. odluka „O obveznom učenju ruskog jezika u školama nacionalnih republika i oblasti“ uvela je ruski kao obvezan predmet u svim školama.
„Bratstvo naroda“ na sovjetski način
Nakon Drugoga svjetskog rata rusifikacija je postala tiša, ali sustavnija. Školska reforma 1958. – 1959. dopustila je roditeljima da „slobodno“ biraju jezik nastave za svoju djecu. U praksi je to značilo da je ukrajinski postajao neobvezan, a ruski jezik karijere, grada i ugleda. Sedamdesetih i osamdesetih godina, osobito nakon odluke iz 1983. o „poboljšanju“ učenja ruskog, nastavnici ruskog dobivali su dodatak na plaću, razredi su se za nastavu ruskog dijelili u skupine, a ukrajinski se sve češće prikazivao kao „seljački“ jezik.
Oni koji su se opirali bili su progonjeni: sudski proces „Savezu za oslobođenje Ukrajine“ 1930., Veliki teror, uhićenja šezdesetnika i disidenata od 1960-ih do 1980-ih, smrt Vasylja Stusa u logoru 1985. Istodobno je Moskva mijenjala etnički sastav stanovništva: deportacija krimskih Tatara 1944., operacije „Visla“ i „Zapad“ 1947., prisilna preseljenja iz pograničnih područja te gladi 1921. – 1923. i 1946. – 1947.
Prisvojena povijest
Najdublja rusifikacija ticala se pamćenja. Već su moskovski knezovi – od Ivana Kalite do Ivana III. („skupljača zemalja Rusi“) – proglasili Moskvu jedinom nasljednicom Kijevske Rusi. Petar I. prisvojio je samo ime „Rus“ preimenovavši Moskovsko Carstvo u Rusko Carstvo. Imperijalni koncept „trojedinog naroda“, a kasnije sovjetski koncept „bratskih naroda“ s Ukrajincima u ulozi „mlađeg brata“, imali su jedan cilj: vezati ukrajinsku povijest uz rusku i Ukrajincima osporiti pravo na vlastiti izbor.
Zašto baš jezik i povijest? Zato što upravo oni čuvaju nacionalni identitet i svijest da nismo Rusi. Narod koji vjeruje da je njegov jezik samo „dijalekt“, a njegova država „nesporazum“, lakše je asimilirati i lakše uvjeriti da je njegova zemlja „oduvijek ruska“.
Rusifikacija danas
Ta politika nije ostala u prošlosti. Od 2014. Rusija na okupiranim područjima Ukrajine provodi potpunu rusifikaciju: zatvara ukrajinske škole, uklanja ukrajinske knjige, djecu podučava prema ruskim programima i prisiljava ljude da uzimaju ruske putovnice. Propaganda ponavlja iste teze kao prije sto godina, samo u novom ruhu: „Ukrajinu je stvorio Lenjin“, „ukrajinski jezik ne postoji“, „Galiciju je pripojio Staljin“, „Krim je Hruščovljev dar“. I cilj je isti – dokazati da ništa izvorno ukrajinsko – ni država, ni povijest, ni teritorij, ni crkva – nikada nije postojalo.
Posljedice triju stoljeća rusifikacije Ukrajina osjeća i danas: milijuni mrtvih u 20. stoljeću, potisnut jezik, nametnut kompleks manje vrijednosti i vjera u „starijeg brata“. No od 2014., a osobito od 2022., Ukrajinci svjesno raskidaju tu ovisnost – vraćaju se ukrajinskom jeziku, uče vlastitu povijest i više ne dopuštaju Moskvi da odlučuje tko trebaju biti. Proces „odbraćivanja“ je nepovratan.