Identitet Donjecke i Luganske oblasti: Zašto Donbas nije "oduvijek bio ruski"

 Za tjednik Demokracija piše: Iryna Sieidkhanova, ukrajinska novinarka in publicistka:

Moja majka i njezina obitelj potječu iz Donjecke regije u Ukrajini. I premda sam rođena u Moskvi, odrastala sam ovdje – u regiji koja se danas prečesto opisuje jednom riječju: "ruska". Za Ruse ta riječ zvuči samouvjereno, ali ova tvrdnja ne podliježe činjeničnoj provjeri. Donbas nikada nije bio ruski – ni povijesno, ni kulturno, ni demografski.

Krenimo s jednostavnom činjenicom: Donbas nije drevna povijesna „zemlja ruskog naroda“. To je kratica za „Donjecki (ugljeni) bazen“, odnosno ekonomsko-geografski pojam. Regija u svom modernom smislu formirana je relativno kasno, naime u 19. stoljeću, kada se ovdje počela brzo razvijati industrija. Zapravo, teritoriji današnjih Donjecke i Luganske oblasti dugo su bili dio stepskog pograničnog područja, koje su Kozaci nazivali Divlje polje. Već u 17. stoljeću zaporoški Kozaci ovdje su osnovali Kalmiušku palanku – administrativno-vojnu jedinicu zaporoške vojske. Mariupolj je osnovan na mjestu kozačke tvrđave Domaha (drugi naziv je Kalmiuška Sloboda). Donjeck je nastao na mjestu kozačkih naselja Oleksandrivka i Krutogorivka.

Multietnički grad

Mariupolj, gdje sam provela tinejdžerske godine, grad je s izuzetno raznolikom i nimalo ruskom etničkom poviješću. Grčka zajednica ovdje se pojavila 1778. godine, kada je Katarina II. doselila krimske Grke. S njima su živjeli Armenci, Židovi, Kozaci, a kasnije i Talijani. Bio je to multietnički grad, gdje su različite nacije koegzistirale na obalama rijeke Kalmius i na obalama Azovskog mora. Na ovoj slici nema ni trunke nečega što bi bilo "uvijek rusko".

Juzivka i John Hughes

Donjeck je priča za sebe. Prvi službeni naziv buduće metropolitanske aglomeracije bio je Juzivka, nazvan po velškom inženjeru Johnu Hughesu, koji je 1869. godine osnovao metalurški pogon i rudnik ugljena u dolini rijeke Kalmius. S njim je na osam brodova stiglo više od stotinu čeličana i rudara iz Južnog Walesa. Velški imigranti dolazili su u Juzivku sve do Boljševičke revolucije 1917. godine. Industrijalizacija Donbasa odvijala se krajem 19. i početkom 20. stoljeća uz sudjelovanje Britanaca, Belgijanaca, Francuza i Poljaka. Grad koji Rusija danas smatra svojim osnovao je Velšanin na kozačkoj zemlji. Rusije nema u ovoj formuli. To su bila rijetko naseljena stepska područja gdje su se susretali utjecaji različitih zemalja i sila. Kozaci, povezani sa Zaporoškom Sičom, ovdje su odigrali važnu ulogu. Upravo su oni osvojili te krajeve. Ovdje jednostavno nije bilo stabilne ruske većine.

Pod Ruskim Carstvom

Krajem 18. stoljeća ovi teritoriji postali su dio Ruskog Carstva. Ali politička pripadnost ne znači etničko jedinstvo. Carstvo je regiju naseljavalo ljudima različitog podrijetla - Ukrajincima, Rusima, Grcima, Nijemcima i Srbima. Donbas je od samog početka formiran kao multinacionalni prostor.

Kao što je već spomenuto, industrijalizacija Donbasa uglavnom se temeljila na uvezenim zapadnim tehnologijama i stručnosti. To nije bio izolirani "unutarnji" razvoj, već dio šireg europskog gospodarskog procesa. Juzivka je od samog početka bila multikulturalna sredina u kojoj se formirao novi industrijski identitet regije. Upravo je industrijski razvoj u 19. stoljeću pretvorio regiju u jedno od ključnih industrijskih središta. Ovamo su dolazili radnici iz raznih krajeva carstva. U toj sredini ruski jezik postaje jezikom proizvodnje i gradskog života, ali ne kao znak etničke većine, već kao komunikacijsko sredstvo. Popis stanovništva koji je provelo Rusko Carstvo 1897. godine pokazuje složenu sliku: na selu je dominiralo stanovništvo koje je govorilo ukrajinski, dok su gradovi bili više rusificirani. To je tipična posljedica industrijalizacije, ali ne i dokaz "ruske prirode" regije.

Odakle toliko govornika ruskog jezika?

Ali ako Donbas nije bio „ruski“ od samog početka, zašto tamo ima toliko ljudi koji govore ruski? Odgovor na ovo pitanje leži u jednom od najtežih poglavlja novije povijesti Ukrajine: razdoblju 1932.-1933. Holodomor. Staljinov režim umjetno je izazvao masovnu glad na teritoriju Ukrajine: konfiscirao je žito, zatvorio granice i stavio cijela sela na „crne liste“; ljudi su umirali bez prava napustiti svoje domove i potražiti hranu. Prema različitim procjenama, umrlo je gotovo četiri milijuna Ukrajinaca, a to su samo izravne žrtve, ne uzimajući u obzir demografske gubitke u sljedećim desetljećima. Donjecka i Luganska regija bile su među područjima najvećih razaranja.

Kolhozniki iz Rusije

Zatim je 25. listopada 1933. Vijeće narodnih komesara SSSR-a usvojilo tajnu rezoluciju „o preseljenju 21 tisuće obitelji kolhoznika u Ukrajinu“. Za preseljenje je izdvojeno 15,5 milijuna rubalja. U Donbas je stiglo više od 300 vlakova s ​​Rusima. Ti novi stanovnici nisu imali ukrajinske korijene niti veze s ovom zemljom. Imali su samo sovjetski patriotizam. Dakle, Holodomor nije bio jedini instrument promjene etničkog sastava Donbasa. Prije i poslije njega, tridesetih godina prošlog stoljeća bila je represija; „pogubljena renesansa“ i deportacije u Sibir svih onih koje su sovjetske vlasti smatrale „nepouzdanima“, odnosno učitelja, svećenika, kulturnih radnika i jednostavno bogatih zemljoposjednika. Oni koji su mogli sačuvati i prenijeti nacionalni identitet budućim generacijama bili su uništeni ili prognani. Na njihovo mjesto došli su ljudi bez veza s ovom zemljom, s drugačijim jezikom i drugačijim kolektivnim sjećanjem.

Desetljeća sovjetske rusifikacije

Uslijedila su desetljeća sovjetske rusifikacije: škole u kojima se nastava održavala isključivo na ruskom; poduzeća s dokumentacijom na ruskom; masovna kultura u kojoj je ukrajinski jezik predstavljen kao nešto „seljačko“ i „zastarjelo“. Do kraja 20. stoljeća ruski jezik doista je dominirao regijom, ali to nije bio prirodan proces, niti izraz „ruske duše“ Donbasa. Bio je to rezultat genocida i sustavne politike asimilacije koja se protezala kroz generacije.

Mariupolj pod ruskom čizmom

A sada pogledajte što se danas događa u mom Mariupolju. Prije ruske invazije 24. veljače 2022., grad je bio dom za gotovo pola milijuna ljudi. Tijekom tri mjeseca ruske blokade i bombardiranja ubijeno je najmanje 22 000 civila, a to je samo vrlo minimalna procjena. Ostali su pobjegli ili deportirani. Prema Petru Andruščenku, savjetniku legitimnog gradonačelnika Mariupolja, u gradu je ostalo oko 80 000 lokalnog stanovništva, uglavnom umirovljenika. I 59 000 civilnih migranata iz Rusije i Srednje Azije došlo je u grad, što je klasični ruski modus operandi: „Ubijamo ili protjerujemo autohtono stanovništvo i dovodimo svoje. Nakon jedne generacije izjavljujemo da je „oduvijek" bilo rusko“. Isto je bilo s krimskim Tatarima nakon deportacije 1944. Isto je bilo u Donjeckoj regiji nakon Holodomora. I isto se sada događa u Mariupolju i drugim okupiranim ukrajinskim teritorijima.

Donbas u neovisnoj Ukrajini: često zanemaren razvoj

Nakon 1991. godine, Donbas je postao dio neovisne Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica, koje priznaje i UN. Upravo u tom razdoblju regija je ne samo zadržala svoj industrijski potencijal, već se i ekonomski razvijala. Do 2014. godine, Donjeck je bio jedan od najbogatijih i najdinamičnijih gradova u Ukrajini. Postojala su velika industrijska poduzeća, financijski resursi, a razvijala se i infrastruktura. U Donjecku su izgrađeni moderni stadioni, ceste, zračna luka i poslovni centri. Prijem Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine postao je simbol tog razvoja: Donjeck se pokazao kao moderan europski grad. Važno je naglasiti da se taj razvoj odvijao u okviru ukrajinske države i njezina gospodarskog sustava, te uz sudjelovanje ukrajinskog proračuna, poduzeća i međunarodnih ulaganja. Donbas nije postojao kao zasebna gospodarska jedinica koju je „održavala“ Rusija, kako to prikazuje ruska propaganda.

Donbas nije bio ovisan o Rusiji

Mit da je „Rusija dala Donbasu sav njegov razvoj“ ne odgovara činjenicama. Temelji industrije postavljeni su još u carskom razdoblju uvođenjem zapadnih tehnologija. U sovjetsko vrijeme Donbas je bio dio svesaveznog gospodarstva, kao i druge regije. Međutim, nakon 1991. razvoj ove regije odvijao se u okviru neovisne države Ukrajine. Štoviše, ekonomske veze Donbasa bile su usmjerene ne samo prema Rusiji, već i prema drugim tržištima. Ukrajinska metalurška poduzeća izvozila su proizvode u Europu, Aziju i druge dijelove svijeta. Što još jednom potvrđuje: Donbas je bio uključen u globalno gospodarstvo i nije bio ovisan o Rusiji.

„Narod Donbasa“ je mit stvoren u Moskvi

Jedan od ključnih elemenata ruske propagande je koncept "posebne nacije Donbasa" kao navodno zasebne zajednice sa svojim identitetom, koja teži samoodređenju. To je privlačna, ali potpuno izmišljena konstrukcija.

S antropološkog, kulturnog i međunarodnopravnog gledišta, „narod Donbasa“ ne postoji. U Donjeckoj i Luganskoj oblasti, kao i u većini regija Ukrajine, živjeli su Ukrajinci, Grci, Židovi, Bugari, Rusi i predstavnici mnogih drugih naroda. Činjenica da žive u istoj regiji i koriste zajednički svakodnevni jezik ne stvara novi subjekt međunarodnog prava. Ja sam dobar primjer: tinejdžerske godine provela sam u Mariupolju, studij sam završila u Donjecku, u svakodnevnom životu sam uglavnom govorila ruski, iako izvrsno vladam i ukrajinskim. Istovremeno, ja sam Ukrajinka, imam ukrajinsku putovnicu i jasan osjećaj pripadnosti Ukrajini. Milijuni ljudi oko mene živjeli su na isti način. Govoriti ruski nije isto što i „ruski identitet“, a ta je razlika bitna. Upravo to Rusija namjerno zamagljuje u svojoj propagandi, "miješajući" jezik svakodnevne komunikacije s političkim identitetom. Dopustite mi da ilustriram još jednim osobnim primjerom: budući da sam u braku sa Srbom, u svakodnevnom životu sam posljednjih 15 godina uglavnom govorila srpski, ali to me nije učinilo (i nikada neću) Srpkinjom.

Tko ima pravo na samoodređenje

U međunarodnom pravu, pravo na samoodređenje odnosi se na kolonijalne nacije koje su sustavno ugnjetavane. Međutim, ono ne predviđa pravo bilo koje regionalne skupine (ili čak većine) na odcjepljenje od države, posebno ako je ta „želja“ organizirana i naoružana od strane susjedne države. Inače, bilo koja država na svijetu mogla bi biti secirana i podijeljena dovođenjem svojih građana tamo i održavanjem „referenduma“ uz prijetnju oružjem, kao što se dogodilo na Krimu.

U znanstvenom smislu, „nacija“ nije samo stanovništvo određenog teritorija. To je zajednica s povijesnim identitetom, kulturom i često jezikom. U Donbasu ne postoji zaseban jezik ili kultura koji bi činili neovisnu „donbasku naciju“. Donbas je dio ukrajinskog društva sa svom njegovom raznolikošću.

Separatizam s vanjskom intervencijom

Istodobno, pravo na samoodređenje, o kojem se često raspravlja, ne znači automatsko pravo na odcjepljenje. Prema načelima UN-a, ono se mora ostvarivati ​​bez kršenja teritorijalnog integriteta država. Takozvana Donjecka Narodna Republika (DNR) i Luganska Narodna Republika (LNR) nisu priznate kao države od strane međunarodne zajednice. Smatraju se dijelom teritorija Ukrajine. Osim toga, izvješća OESS-a uočila su odlučujući utjecaj vanjskih čimbenika na razvoj sukoba. Stoga je teško događaje nakon 2014. nazvati samoodređenjem. Mnogo je točnije govoriti o separatizmu u vezi s vanjskom intervencijom, koja koristi povijesne argumente kao alat.

2014: Ne "građanski rat", već operacija ruskih specijalnih službi

Jedan od najopasnijih ruskih narativa u raspravama o Donbasu je izraz „građanski rat na istoku Ukrajine“. Koristili su ga neki međunarodni mediji i neki političari. Taj izraz je laž. U noći s 11. na 12. travnja 2014., skupina od 52 naoružane osobe prešla je ukrajinsku granicu s ruske strane. Predvodio ju je Igor Girkin (pseudonim Strelkov), umirovljeni pukovnik ruske FSB-e, ruski državljanin i veteran sukoba u Pridnjestrovlja, Bosni i Čečeniji. 13. travnja njegova je skupina izvela oružani napad na zaposlenike ukrajinske SBU-e u blizini Slovjanska, u kojem je jedan ubijen, a troje ranjeno. Girkin je zauzeo upravne zgrade i, u ime „boraca Donbasa“, proglasio uspostavu „DNR-a“. Ovo nije bio spontani narodni ustanak. Ovo je bila oružana operacija stranih – ruskih – obavještajnih službi. Sam Girkin je to više puta javno potvrdio: „Ja sam povukao okidač za rat.“ Čovjek iz Moskve, časnik FSB-a, doveo je naoružanu jedinicu i "izazvao" sukob, koji je potom svijetu predstavljen kao "izraz volje lokalnog stanovništva".

Dokazi o ruskoj umiješanosti

Istina je da je u proljeće 2014. u nekim gradovima Donbasa vladalo prosvjedno raspoloženje. Nakon Majdana i promjene vlasti u Kijevu, dio ljudi osjećao je nesigurnost. Ali između društvenog nezadovoljstva i oružanog preuzimanja postoji ponor koji su ispunili konkretni ljudi s konkretnim automatskim puškama koje su došle iz konkretne zemlje – iz Rusije.

Dokazi o umiješanosti Rusije su dokumentirani i provjereni. Utvrđeni su prisluškivani razgovori, prisutnost ruskih profesionalnih vojnika koji su službeno bili "na dopustu" i opskrba teškim naoružanjem preko otvorene granice. Vrhunac je dosegnut 17. srpnja 2014., kada je putnički Boeing na letu MH17 između Amsterdama i Kuala Lumpura oboren iznad Donbasa. Poginulo je 298 ljudi, među njima niti jedan vojnik. Okružni sud u Haagu utvrdio je: protuzračni raketni sustav "Buk" isporučen je iz ruske vojne jedinice u Kursku u Donjecku oblast. Girkin je u odsutnosti osuđen na doživotni zatvor. A sve to nazivati ​​"građanskim ratom" znači biti sukreator laži.

Odgovor leži u logici

Donbas nije „jedan identitet“ niti „jedna povijest“. To je granično područje, oblikovano kretanjem ljudi, industrijalizacijom i međukulturnom suradnjom. I upravo zato tvrdnja o njegovoj „uvijek ruskoj prirodi“ ne odgovara činjenicama. Možda neki čitatelji misle: zašto bih se brinuo o udaljenom ratu? Što imam od Mariupolja i Donjecka?

Odgovor leži u logici, a ne u geografiji. Logika koju Rusija koristi za Donbas je univerzalni alat: „Ovdje žive ljudi koji govore našim jezikom, stoga je ovo naša zemlja.“ I: „Ovo je oduvijek bila naša zemlja, stoga se granice mogu mijenjati.“ Ako ova logika postane prihvatljiva norma, svaka zemlja s nacionalnim manjinama bit će potencijalna meta za sličan scenarij. Ako je „zaštita svojih“ dovoljan razlog za oružanu vojnu invaziju, tada međunarodni sigurnosni sustav uspostavljen nakon 1945. i konsolidiran Helsinškim sporazumom iz 1975. jednostavno nestaje. Ovo nije apstrakcija. Ovo je stvarna prijetnja koju Ukrajina zadržava po cijenu tisuća ljudskih života.