Već se dugi niz godina bavim razotkrivanjem ruske propagande. Nažalost, s njom sam se susrela prilično rano, još dok sam išla u školu. Zatim sam promatrala kako propaganda djeluje u već neovisnoj Ukrajini, a posljednjih 16 godina proučavam je ovdje, u zemljama bivše Jugoslavije. Sada, kad govorim mnogo jezika, vrlo je zanimljivo vidjeti da se Rusi više i ne trude prilagoditi svoje laži svakoj pojedinoj zemlji (jer su shvatili da će ljudi bez sposobnosti kritičkog mišljenja i provjere informacija ionako povjerovati u sve), nego jednostavno serijski proizvode iste rečenice, teze i „činjenice“, samo na različitim jezicima.
Neki dan sam na Twitteru naišla na novu rusku propagandnu matricu na srpskom jeziku, u stilu whataboutisma. Poželjela sam je raščlaniti kako bih zorno pokazala kako funkcionira propagandni stroj terorističke federacije. Za to mi je trebalo nekoliko dana, ali ne žalim, jer se na ovom primjeru vrlo dobro vidi koliko je lako manipulirati ljudima koji nisu navikli postavljati pitanja.
Dakle, profil ZICER je verificiran, ali istodobno ima i oznaku „Parody account“. To je zgodan štit: može se širiti politička poruka, a na svaku kritiku odgovoriti „pa to je parodija“.
Računa se i na to da će ljudi, kad vide plavu kvačicu, profil doživjeti kao pouzdan, da ga neće otvarati i da neće vidjeti da je riječ o tobože parodijskom profilu. Sam tekst ne sadrži nikakvu parodiju. To je izravan politički zaključak, a jedanaest povijesnih argumenata služi mu samo kao podloga.
Konstrukcija teksta ponavlja se jedanaest puta: „Rusija je ubila X. Ne, to je bila Y.“ Finale: „Ok ovo u Ukrajini je bratoubilački rat koji finansira Evropa.“
To je klasičan whataboutism, poznat i kao tu quoque. Cilj tog postupka nije nešto dokazati o ruskom ratu u Ukrajini. Cilj je drukčiji – promijeniti temu. Umjesto pitanja „što Rusija sada radi u Ukrajini?“ čitatelju se podmeće pitanje „a tko je u povijesti bio gori?“.
Primijenjeno je više metoda odjednom
1. Slamnati čovjek (strawman) – osoba ne pobija činjenicu, nego vlastitu, iskrivljenu i emotivniju verziju te činjenice. Nitko nikada nije optuživao Rusiju za Hirošimu, trgovinu robljem ili događaje u Kongu. Autor sam izmišlja apsurdne optužbe, sam ih „pobija“ i stvara iluziju da su sve optužbe protiv Rusije jednako neutemeljene.
2. Lažna jednakost i skretanje s teme. Čak i ako su svi navedeni zločini istiniti (a jesu), nijedan od njih ne poništava nijedan ruski zločin. Zločini se ne prebijaju. Leopoldovi postupci u Kongu ne čine zakonitim uništenje Mariupolja.
3. Selektivno prešućivanje (cherry-picking by omission). Popis je sastavljen tako da čitatelj ne primijeti da Rusija i SSSR imaju vlastiti, vrlo dugačak, sličan popis.
4. Manipulacija brojkama. Ondje gdje je zločin zapadni, brojke su često napuhane (Koreja, Kambodža, Irak). Ondje gdje je broj „nezgodan“, autor ga umanjuje jer ni sam ne poznaje dobro temu (Indija, Alžir). Brojke se prilagođavaju emocijama, a ne izvorima.
5. Anafora i ritam. „Ne, to je bila… Ne, to su…“ ponavlja se jedanaest puta. To je tehnika hipnotičkog ponavljanja: nakon jedanaest ponavljanja čitatelj automatski prihvaća i završnu tvrdnju, koja više nije o povijesti, nego o sadašnjosti.
6. Zamjena uloga žrtve i agresora. Završna rečenica prebacuje odgovornost za rat s onoga tko je napao na one koji pomažu žrtvi da se brani.
A sada pogledajmo pojedinosti, točku po točku.
1. „Rusija je ubila 300.000 ljudi u Japanu atomskim bombama. Ne, to su Sjedinjene Američke Države.“
Činjenica: atomska bombardiranja Hirošime i Nagasakija izvele su SAD. To nitko ne osporava; o tome postoji golema, otvorena američka historiografija i žestoka rasprava u samim SAD-u.
Brojke: najčešće korištene procjene, na koje se poziva i japansko-američka Zaklada za istraživanje učinaka zračenja (RERF), govore o oko 90.000–166.000 poginulih u Hirošimi i 60.000–80.000 u Nagasakiju u roku od dva do četiri mjeseca nakon bombardiranja. Ukupno je to oko 150.000–240.000. „300.000“ ne odgovara procjenama broja žrtava samih bombardiranja. Registar žrtava Hirošime doista sadrži više od 340.000 imena, ali se u njega desetljećima upisuju svi preživjeli koji su umrli od bilo kojeg uzroka.
Što je prešućeno: SSSR je 8. kolovoza 1945., između dvaju bombardiranja, objavio rat Japanu i time prekršio pakt o neutralnosti iz 1941. U travnju 1945. Moskva je najavila da ga neće produljiti, ali pakt je pravno vrijedio do travnja 1946. Nakon kapitulacije Japana Sovjetski Savez odveo je u logore oko 575.000 japanskih ratnih zarobljenika, a oko 55.000 njih umrlo je na prisilnom radu. Rusija i danas okupira južne Kurile, koje Japan smatra svojima.
Metoda: slamnati čovjek. Nitko ne optužuje Rusiju za Hirošimu.
2. „Rusija je ubila između 5 i 6 miliona Jevreja. Ne, to je bila Nemačka.“
Činjenica: Da, Holokaust je zločin nacističke Njemačke. Da, Crvena armija (postrojbama 1. ukrajinske fronte; u njezinim su se redovima ukupno borili milijuni Ukrajinaca) oslobodila je Auschwitz 27. siječnja 1945.
Što je prešućeno:
SSSR je 23. kolovoza 1939. s Hitlerom potpisao pakt Molotov–Ribbentrop s tajnim protokolom o podjeli Istočne Europe. Wehrmacht i Crvena armija 22. rujna 1939. u Brestu su održali zajedničku ceremoniju predaje grada (često se naziva zajedničkom paradom).
U proljeće 1940. NKVD je strijeljao oko 22.000 poljskih ratnih zarobljenika – časnika, policajaca i pripadnika inteligencije – u Katinskoj šumi, Kalinjinu i Harkivu. SSSR je pola stoljeća taj zločin pripisivao nacističkoj Njemačkoj i čak ga je pokušao prišiti Nijemcima na Nürnberškom procesu. Moskva je krivnju priznala tek 13. travnja 1990. Drugim riječima, formula „Ne, to je bila Nemačka“ sovjetski je izum, a ne zapadni.
NKVD je 1940. Gestapu predao nekoliko stotina njemačkih i austrijskih antifašista, među njima i Židove, koji su pobjegli u SSSR (najpoznatija svjedokinja je Margarete Buber-Neumann, koja je prošla i Gulag i Ravensbrück).
1948. – 1953.: kampanja protiv „kozmopolita bez korijena“, strijeljanje članova Židovskog antifašističkog odbora (1952.), „afera liječnika“ (1953.).
Njemačka je priznala svoju krivnju, isplaćuje odštete i zabranila je poricanje Holokausta. Rusija pak i dalje ne daje potpun pristup arhivima NKVD-a i, primjerice, nije priznala Holodomor kao genocid.
Metoda: slamnati čovjek uz podmetanje. Neosporan njemački zločin koristi se kao „alibi“ za sasvim drugu državu.
3. „Rusija je ubila 6 miliona ljudi u Kongu. Ne, to je bila Belgija.“
Činjenica: zločini u Slobodnoj Državi Kongo (1885. – 1908.) jedna su od najstrašnijih stranica kolonijalizma. Važno pojašnjenje: Kongo je bio osobni posjed kralja Leopolda II., a ne belgijske države. Belgija je anektirala Kongo 1908. upravo pod pritiskom međunarodnog skandala. Procjene gubitaka stanovništva uvelike se razlikuju – od nekoliko milijuna do 10 milijuna (Adam Hochschild, „Duh kralja Leopolda“). Točnih podataka nema jer popisa nije bilo.
Belgija priznaje tu povijest: kralj Philippe izrazio je 2020. „najdublje žaljenje“ i ponovio ga u Kinshasi 2022., a djelovalo je i posebno parlamentarno povjerenstvo (iako je 2022. završilo rad bez zajedničkih zaključaka).
Što je prešućeno – ruski kolonijalizam:
Čerkeska tragedija 1860-ih: nakon Kavkaskog rata Rusko Carstvo protjeralo je ili uništilo većinu Čerkeza. Gruzija je to 2011. priznala kao genocid.
Glad u Kazahstanu 1930. – 1933.: umrlo je više od 1,5 milijuna ljudi – četvrtina stanovništva Kazahstana; među etničkim Kazasima, prema različitim procjenama, i do 38 – 42 %.
Gušenje ustanka u Turkestanu 1916. i Urkun, kada su deseci tisuća kirgiskih civila stradali u bijegu u Kinu.
Metoda: selektivno prešućivanje. Kolonijalizam se prikazuje kao isključivo zapadna pojava, iako je Rusko Carstvo bilo drugo najveće kontinentalno kolonijalno carstvo u povijesti.
4. „Rusija je ubila stotine hiljada gladnih ljudi u Indiji i porobila narode Azije i Afrike. Ne, to je bila Engleska.“
Činjenica: britanska kolonijalna politika snosi izravnu odgovornost za gladi u Indiji. I tu autor, paradoksalno, umanjuje: samo glad u Bengalu 1943. odnijela je, prema različitim procjenama, od 2,1 do 3 milijuna života, a gladi u 19. stoljeću desetke milijuna. „Stotine hiljada“ rječito govore o nepoznavanju teme.
Što je prešućeno: Holodomor 1932. – 1933. u Ukrajini. Prema podacima Instituta za demografiju i društvena istraživanja Nacionalne akademije znanosti Ukrajine, izravni gubici iznose oko 3,9 milijuna ljudi. Seljacima se oduzimalo žito, sela su stavljana na „crne ploče“, donesen je zakon „o pet klasova“ (7. kolovoza 1932.), a direktivom od 22. siječnja 1933. seljacima je zabranjeno napuštati Ukrajinu i Kuban u potrazi za hranom. Holodomor su kao genocid priznali Ukrajina, Europski parlament (prosinac 2022.), Bundestag i više od 30 država, među njima Slovenija i Hrvatska (2023.).
Metoda: selektivno prešućivanje. Autor bira upravo onaj zločin (umjetnu glad) za koji sovjetska povijest ima najizravniji i najokrutniji pandan.
5. „Rusija je deportovala milione Afrikanaca u lancima da ih porobi u Americi. Ne, to su učinili Britanci, Španci i Portugalci.“
Činjenica: transatlantska trgovina robljem doista je zločin europskih država. Prema bazi podataka Slave Voyages (najpotpunijem akademskom izvoru), preko Atlantika je odvedeno oko 12,5 milijuna Afrikanaca. Najveći prijevoznik bio je Portugal (zajedno s Brazilom), a zatim Britanija.
Što je prešućeno:
Kmetstvo u Rusiji, odnosno zapravo ropstvo vlastitih podanika. Prema popisu iz 1857. u Ruskom Carstvu bilo je više od 20 milijuna kmetova; prodavali su ih, gubili na kartama, prodavali odvojeno od obitelji. Kmetstvo je ukinuto tek 1861., gotovo istodobno s ropstvom u SAD-u (1863. – 1865.).
Gulag: prema podacima istraživača (Anne Applebaum, „Memorijal“), kroz sustav logora prošlo je oko 18 milijuna ljudi. Bilo je to gospodarstvo prisilnog rada na razini države.
Masovne deportacije naroda: krimski Tatari (svibanj 1944., oko 190.000; prema različitim procjenama, od petine do gotovo polovine umrlo je u prvim godinama progonstva), Čečeni i Inguši (operacija „Leća“, veljača 1944., oko 490.000), povolški Nijemci, Kalmici, Balkarci, baltički narodi, Ukrajinci iz zapadnih regija Ukrajine.
Nizozemska se 2022. službeno ispričala za ropstvo. U Britaniji i Portugalu vodi se javna rasprava o povijesnoj odgovornosti i odštetama, iako ih vlade zasad odbijaju. Rusija je pak 2021. – 2022. sudskom odlukom likvidirala „Memorijal“, organizaciju koja je dokumentirala žrtve Gulaga.
Metoda: selektivno prešućivanje. „Deportacija u lancima“ izraz je koji najbolje opisuje upravo sovjetsku praksu deportacija u teretnim vagonima.
6. „Rusija je ubila hiljade ljudi u Alžiru. Ne, to je bila Francuska.“
Činjenica: Alžirski rat 1954. – 1962. bio je kolonijalni rat obilježen mučenjem i masovnim ubojstvima. I opet autor umanjuje: procjene broja poginulih kreću se od nekoliko stotina tisuća (francuski povjesničari) do 1,5 milijuna (službeni alžirski podatak). Francuska postupno priznaje krivnju: Macron je 2018. priznao sustav mučenja (slučaj Mauricea Audina), a 2021. i ubojstvo Alija Boumendjela.
Što je prešućeno: Čečenija. Dva rata (1994. – 1996. i 1999. – 2009.) odnijela su desetke tisuća civilnih života. UN je 2003., prema široko citiranim izvješćima, nazvao Grozni „najrazrušenijim gradom na Zemlji“. Europski sud za ljudska prava donio je stotine presuda protiv Rusije zbog izvansudskih pogubljenja, mučenja i nestanaka ljudi u Čečeniji.
Metoda: projekcija. Rat metropole protiv naroda koji teži neovisnosti upravo je ono što je Rusija činila u Čečeniji i što sada čini u Ukrajini.
7. „Rusija je ubila 3 miliona ljudi u Vijetnamu i 2 miliona u Kambodži. Ne, to su Sjedinjene Američke Države.“
Vijetnam: rat je imao katastrofalne posljedice; procjene broja poginulih Vijetnamaca kreću se od 1,3 do 3 milijuna (gornju granicu naveo je Hanoi 1995.). No bio je to i građanski rat, u koji su se s jedne strane izravno uključile SAD, a s druge SSSR i Kina kao opskrbljivači oružjem. SSSR je naoružavao Sjeverni Vijetnam: protuzračni raketni sustavi, MiG-ovi, sovjetski savjetnici. Drugim riječima, Moskva u tom ratu nije bila „nevina strana“, nego strana u sukobu.
Kad je riječ o Kambodži, tu je posrijedi izravno krivotvorenje. Oko 1,7 milijuna Kambodžanaca (približno 21 % stanovništva) stradalo je 1975. – 1979. od režima Crvenih Kmera Pol Pota, komunističkog režima (podaci Programa za proučavanje kambodžanskog genocida Sveučilišta Yale; presuda Izvanrednih vijeća sudova Kambodže, tribunala uz sudjelovanje UN-a, 2018.). Američka bombardiranja Kambodže (1965. – 1973., najintenzivnija 1969. – 1973.) odnijela su, prema ranijim procjenama, od 50.000 do 150.000 života; istraživači Ben Kiernan i Taylor Owen smatraju da je stvarni broj veći. I to je zločin, ali pripisati SAD-u dva milijuna žrtava komunističkog genocida svjesna je laž.
Metoda: zamjena počinitelja. Žrtve komunističkog režima pripisane su njegovu neprijatelju.
8. „Rusija je ubila šest miliona Korejaca, i s juga i sa severa, milion Kineza tokom Korejskog rata. Ne, to su Sjedinjene Američke Države.“
Tko je počeo: 25. lipnja 1950. postrojbe Sjeverne Koreje upale su u Južnu. Otvoreni sovjetski arhivi (koje je, među ostalima, objavio Wilson Center u sklopu projekta Cold War International History Project) pokazuju da je Kim Il-sung više puta tražio od Staljina dopuštenje za invaziju i da mu je Staljin dao načelni pristanak u siječnju 1950., a konačni u travnju, tijekom Kim Il-sungova posjeta Moskvi. Sovjetski piloti (64. lovački zrakoplovni korpus) potajno su se borili na nebu nad Korejom.
Tko je ratovao: u snagama UN-a, ustrojenima na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti 82 – 84, borilo se 16 država. To nije bila „američka agresija“, nego odgovor UN-a na invaziju.
Brojke: ukupni gubici Koreje (Sjever i Jug, vojni i civilni) procjenjuju se na oko 2,5 – 3 milijuna. „Šest milijuna“ dvostruko je napuhana brojka. Gubici Kine prema službenim podacima iznose oko 180.000, a prema zapadnim procjenama do 400.000, pa je i „milijun“ pretjerivanje.
Metoda: zamjena uloga agresora i žrtve uz manipulaciju brojkama. Rat koji je odobrio Staljin pripisan je onome tko je pomogao žrtvi invazije. To je ista shema kao i u finalu objave o Ukrajini.
9. „Rusija je ubila milionn [sic] ljudi u Iraku, čak i pomoću bombi s osiromašenim uranijumom koji uzrokuje rođenje beba s deformitetima dvadeset godina kasnije. Ne, to su Angloamerikanci.“
Rječit detalj, koji dobro pokazuje koliko se autor slabo snalazi u temama kojih se dotiče: uz točku o Iraku stoji zastava Irana.
Činjenica: invazija na Irak 2003. nije imala mandat Vijeća sigurnosti UN-a, a glavni tajnik UN-a Kofi Annan 2004. ju je otvoreno nazvao nezakonitom. To je ozbiljna kritika i čuje se ponajprije na Zapadu.
Brojke: projekt Iraq Body Count dokumentirao je od 200.000 do 227.000 nasilnih smrti civila od 2003. Istraživanje objavljeno u Lancetu (2006.) davalo je višu procjenu, a „milijun“ je preuzet iz ankete ORB-a iz 2007., čija je metodologija široko kritizirana. Analiza podataka IBC-a za razdoblje 2003. – 2008. (Hicks et al., PLoS Medicine, 2011.) pokazala je da su 74 % smrti civila prouzročili nepoznati počinitelji, 11 % protukoalicijske snage, a 12 % koalicija.
Osiromašeni uran: međunarodne procjene (monografija SZO-a iz 2001. i zaključak znanstvenog odbora EU-a SCHER iz 2010.) nisu utvrdile dokazanu vezu između osiromašenog urana i prirođenih mana kod ljudi, iako priznaju praznine u znanju; pojedinačna istraživanja o Faludži i dalje su sporna. Prikazivati to kao utvrđenu činjenicu, a kamoli tvrditi da uran „uzrokuje rođenje beba s deformitetima dvadeset godina kasnije“, manipulacija je i igra na emocije.
Što je prešućeno – Sirija: od 2015. rusko je zrakoplovstvo bombardiralo Alep, Idlib, tržnice, bolnice i škole. Povjerenstvo UN-a za istragu o Siriji i Human Rights Watch dokumentirali su napade na civilne objekte i uporabu kazetnog i zapaljivog streljiva.
Metoda: kombinacija hiperbole, pseudoznanosti i prešućivanja.
10. „Rusija je ubila više od 240.000 ljudi u Afganistanu. Ne, to su Sjedinjene Države.“
Brojka od 240.000 preuzeta je iz projekta Costs of War Sveučilišta Brown, ali u iskrivljenom obliku. To je ukupan broj poginulih u Afganistanu i Pakistanu zajedno, uključujući borce talibana, afganistanske sigurnosne snage i civile koje su ubili sami talibani. Misija UN-a u Afganistanu (UNAMA) godinama je bilježila da su većinu civilnih žrtava prouzročile protuvladine skupine.
Što je prešućeno: sovjetski rat u Afganistanu 1979. – 1989. Prema različitim procjenama, poginulo je od 1 do 2 milijuna Afganistanaca, a oko 5 milijuna postalo je izbjeglicama. SSSR je izvršio invaziju, ubio aktualnog vođu zemlje Hafizullaha Amina (operacija „Oluja-333“) i postavio svog čovjeka. Podsjeća li vas to na nešto? U srpnju 2025. Rusija je postala prva država koja je službeno priznala talibansku vladu.
Metoda: najizravnije prešućivanje u cijelom tekstu. O Afganistanu bez spominjanja sovjetskog rata može pisati samo netko tko računa na neznanje čitatelja.
11. „Rusija je počinila genocid nad autohtonim narodima i anektirala pola Meksika, Portoriko, Havaje i druge teritorije. Ne, to su Sjedinjene Američke Države.“
Činjenica: zajedno s aneksijom Teksasa (1845.) i na temelju ugovora iz Guadalupe Hidalga (1848.) Meksiko je izgubio oko 55 % svog teritorija. Portoriko su SAD dobile od Španjolske 1898., a Havaji su anektirani iste godine. Tragedija starosjedilačkih naroda Amerike stvarna je. Kongres SAD-a 1993. usvojio je službenu ispriku domorodačkim Havajcima (Public Law 103-150).
Što je prešućeno:
A. Rusija je i sama istrebljivala starosjedilačke narode Amerike.
Autor piše o genocidu nad starosjedilačkim narodima Amerike kao da Rusija s Amerikom nema nikakve veze. Međutim, od 1741. do 1867. postojala je Ruska Amerika: Aljaska, Aleutski otoci, Kodiak, pa čak i naselje u Kaliforniji (Fort Ross).
Aleuti (Unangax). Prije dolaska Rusa na otocima je, prema procjenama, živjelo 12.000 – 15.000 Unangaxa. Udruga Aleutskih i Pribilofovih otoka (APIA), organizacija samih Aleuta, navodi da se do 1800., za nešto više od 50 godina od prvog kontakta s Rusima, njihov broj smanjio za oko 80 %, na približno 2.500 ljudi. Uzroci su bili oružani sukobi, okrutnost Rusa, prisilni rad i unesene bolesti. Britannica navodi da su se Rusi prema Unangaxima odnosili kao prema kmetovima, čiji je rad bio vezan uz lov na krzno.
Kaznene ekspedicije 1760-ih. Nakon što su Aleuti s Unalaske 1763. – 1764. uništili nekoliko ruskih brodova, lovci na krzno (među njima odred Ivana Solovjova) izveli su kaznene napade na otočna naselja. Broj poginulih nije pouzdano poznat: procjene se kreću od nekoliko stotina do nekoliko tisuća ljudi (najveće brojke potječu iz starijih predaja, koje dio povjesničara smatra pretjeranima).
Masakr na stijeni Awa'uq (Refuge Rock), 1784. Ruski trgovac Grigorij Šelihov, osnivač tvrtke iz koje je poslije izrasla Rusko-američka kompanija, napao je 14. kolovoza 1784. tisuće Alutiiqa (Sugpiaqa) koji su se sklonili na stijenu kod otoka Sitkalidak. Prema podacima Muzeja Alutiiq, ubijeno je oko 300 ljudi (druge procjene kreću se od 200 do 500), a više od tisuću ljudi uzeto je za taoce. Nakon toga muškarci lovci prisiljeni su na kmetski rad u lovu na morske vidre. Arheolog Rick Knecht nazvao je taj događaj „Wounded Knee Aljaske“, a Muzej Alutiiq smatra ga prijelomnim događajem u povijesti Alutiiqa. Muzej trenutačno priprema spomen-obilježje žrtvama.
Sustav talaca (amanata). Ruske tvrtke uzimale su za taoce žene i djecu iz sela kako bi prisilile muškarce da love krzno. Aleute i Alutiiqe preseljavali su na Pribilofove otoke radi lova na tuljane, a lovce su odvodili čak do Kalifornije (Fort Ross).
Tlingiti su pružali oružani otpor ruskoj kolonizaciji, a Rusija je svoju vlast na području Sitke uspostavila silom (bitka kod Sitke 1804.).
Ključni trenutak: kad nabraja zločine SAD-a protiv starosjedilačkih naroda, autor „zaboravlja“ da je dio tih naroda pripao SAD-u tek nakon sto godina ruske vlasti nad njima. Rusija je 1867. prodala Aljasku Sjedinjenim Državama zajedno s narodima koje je prije toga porobila. Drugim riječima, dio „američkog kolonijalizma“ Rusija je osobno prodala Americi.
B. Sibir i Daleki istok.
Osvajanje Sibira i Dalekog istoka od 16. stoljeća pratili su uništavanje i pokoravanje starosjedilačkih naroda (Itelmeni, Jukagiri, Čukči), jasak (danak u krznu) i epidemije. Sibir je doslovno ruski „Divlji zapad“, samo što se o njemu ne snimaju filmovi.
C. Aneksije 21. stoljeća:
Krim (2014.) i četiri ukrajinske oblasti (2022.). Opća skupština UN-a proglasila je te „referendume“ ništavnima: rezolucija 68/262 (2014.) i rezolucija ES-11/4 (2022., 143 glasa „za“).
Ključna razlika: aneksije SAD-a stvar su 19. stoljeća. Ruske aneksije događaju se upravo sada, uz kršenje Povelje UN-a i Budimpeštanskog memoranduma iz 1994., u kojem se Rusija obvezala poštovati neovisnost, suverenitet i postojeće granice Ukrajine.
Metoda: kronološko podmetanje. Zločini stari 150 godina stavljaju se uz bok suvremenom ratu kako bi se zamaglila odgovornost za sadašnjost.
Iii veliko FINALE – „Ok ovo u Ukrajini je bratoubilački rat koji finansira Evropa.“
To je jedina rečenica radi koje je napisana cijela objava. I netočna je u svakoj riječi.
„Bratoubilački“. Taj okvir ponavlja teze Putinova članka „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ (srpanj 2021.), u kojem Putin piše: „Mi smo jedan narod“ i da je Rusija navodno „učinila sve da zaustavi bratoubojstvo“ u Donbasu.
Riječ „bratoubilački“ pretvara rat u „unutarnju obiteljsku stvar“ u kojoj nema agresora i žrtve.
„Rat“. To nije „sukob dvojice braće“, nego invazija punog opsega jedne države na drugu 24. veljače 2022. (a zapravo od 2014.). Opća skupština UN-a 2. ožujka 2022. rezolucijom ES-11/1 (141 glas „za“, samo 5 „protiv“) zatražila je od Rusije da odmah povuče svoje postrojbe. Međunarodni sud pravde 16. ožujka 2022. naložio je Rusiji da obustavi vojne operacije. Rusija je tu odluku ignorirala.
Međunarodni kazneni sud 17. ožujka 2023. izdao je uhidbene naloge za Vladimira Putina i Mariju Lvovu-Belovu zbog nezakonite deportacije ukrajinske djece. Neovisno međunarodno istražno povjerenstvo UN-a za Ukrajinu dokumentiralo je ubojstva, mučenja, seksualno nasilje i deportacije. Buča, Izjum, Irpinj (a sada stradavaju Oleški). Dramsko kazalište u Mariupolju (16. ožujka 2022.): Amnesty International utvrdio je da je riječ o ruskom zračnom napadu na zgradu u kojoj su se skrivale stotine civila, a na tlu je velikim slovima bilo ispisano „DJECA“ (na ruskom: „ДЕТИ“). Mariupolj je praktički uništen.
„Finansira Evropa“. Inverzija. Europa pomaže napadnutoj državi da ostvari pravo na samoobranu, zajamčeno člankom 51. Povelje UN-a. Rusija, naprotiv, dobiva dronove Shahed od Irana, a od Sjeverne Koreje granate, rakete i vojnike. U travnju 2025. Moskva i Pjongjang službeno su priznali sudjelovanje sjevernokorejskih vojnika u borbama u Kurskoj oblasti. Ako se već govori o „financiranju rata izvana“, treba početi od Moskve.
ZAKLJUČAK
Objava ZICER-a ne pobija nijednu optužbu protiv Rusije. Temelji se na trima podmetanjima:
1. Jedanaest puta „pobija“ optužbe koje nitko nije iznio.
2. Dio zapadnih zločina prikazuje s napuhanim brojkama (Koreja, Irak, Kambodža), a dio s umanjenima (Indija, Alžir), jer cilj nije povijest, nego emocija.
3. Sustavno prešućuje da za svaku točku postoji ruski ili sovjetski pandan: Katyn, Holodomor, deportacije naroda, Gulag, Afganistan, Čečenija, Sirija, Krim.
Glavna razlika između Zapada i Rusije nije u tome što netko ima „čistu prošlost“. Čistu prošlost nema nitko. Razlika je u tome što Njemačka, Nizozemska, Francuska i SAD (da, u različitoj mjeri i ne uvijek dovoljno) priznaju svoje zločine, otvaraju arhive, ispričavaju se, a ponegdje i isplaćuju odštete. Upravo zato autor objave uopće zna za Hirošimu i Kongo: te su zločine dokumentirali i o njima raspravljali zapadni povjesničari.
Rusija je pak likvidirala „Memorijal“, ne priznaje Holodomor kao genocid, rehabilitira Staljina i danas čini nove zločine u Ukrajini.
Čak i da je sve što piše u objavi točno do posljednje brojke, nijedna riječ iz nje ne opravdava nijedno ubijeno dijete u Mariupolju.