S onu stranu čovječnosti: Svjedočanstva Ukrajinaca o mučenjima u ruskom zarobljeništvu

Članak je izvorno objavljen u tjedniku Demokracija, a za SEE Ukraine smo ga ažurirali. Autorica: Iryna Sieidkhanova, ukrajinska novinarka i publicistica

Rusija nekažnjeno čini ratne zločine: ne samo da svakodnevno napada civilno stanovništvo Ukrajine stotinama dronova i raketa, ne samo da otima ukrajinsku djecu i „preodgaja“ ih u Ruse, ne samo da uništava sve ukrajinsko na privremeno okupiranim područjima Ukrajine, nego i muči vojne i civilne zarobljenike.

Svjedočanstva ljudi koji su preživjeli rusko zarobljeništvo potresna su. Često je teško uopće zamisliti kako su Rusi – ljudi koji su donedavno željeli biti dio civiliziranog svijeta – sposobni za takvu brutalnost. No to je ukrajinska stvarnost već više od dvanaest godina. Uvijek treba imati na umu da ruska agresija na Ukrajinu nije počela 2022., nego 2014. godine. Tada su ljudi u Donecku jednostavno nestajali; Rusi su usred bijela dana otimali ukrajinske aktiviste, pripadnike inteligencije, ali i obične ljude proeuropskih i proukrajinskih stavova. Velika većina tih ljudi – pa ni njihova tijela – nikada nije pronađena.

Stepan Čubenko

Prva žrtva Rusa među ukrajinskom djecom bio je tinejdžer iz Donecke oblasti Stepan Čubenko. Šesnaestogodišnjak je s prijateljima sudjelovao na skupovima potpore teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine u rodnom Kramatorsku. Jednoga dana vraćao se vlakom iz prijestolnice Kijiva kući i trebao je presjesti u Donecku, no ondje su ga na željezničkom kolodvoru zgrabili ruski teroristi iz samoproglašenog „ministarstva sigurnosti“ tzv. DNR-a – zbog žuto-plave vrpce na ruksaku. Stepana su oteli, u zarobljeništvu tukli i iz dana u dan mučili. Tjerali su ga da izda vlastitu zemlju, a zatim su ga ustrijelili. Njegova majka kasnije je rekla: „Čak je i za vrijeme okupacije hodao u majici s natpisom ‚Slava Ukrajini‘ i govorio da se ne boji jer je na svojoj zemlji.“ Važno je dodati da je Stepanova majka etnička Ruskinja i državljanka Rusije, koja je u Ukrajini živjela mirno i sretno – sve dok Rusija nije došla „braniti“ nju i njezinu djecu…

Okupacija nije mir

Kad govorimo o zarobljeništvu i mučenjima, najčešće spominjemo vojnike, iako Rusi bez imalo milosti muče i sasvim obične civile – bez obzira na dob ili spol. Zato Ukrajina pokušava što glasnije poručiti svijetu da okupacija nije mir i da je ruska okupacija u mnogim slučajevima strašnija od rata. Od ruskih dronova i raketa ponekad se još može skloniti, no kad se ruska vojska nastani u gradu ili selu, počinje pravi užas.

Užas u Buči

Godine 2022. cijeli je svijet zanijemio od šoka kad su ukrajinski vojnici oslobodili Buču kraj Kijiva. Grad je pod ruskom kontrolom bio samo 33 dana, no za to su vrijeme Rusi na području bučanske općine mučili i ubili 554 osobe, od toga 381 u samom gradu. Nakon ekshumacija postalo je jasno da su mnoge žrtve najprije silovane, a zatim mučene i ubijene. Rusi nisu poštedjeli ni djecu, ni žene, ni starije osobe. Rusija je, naravno, pokušala zanijekati masovne zločine protiv čovječnosti, no sve međunarodne organizacije i svjetski mediji dobili su nepobitne foto- i videodokaze ruskih zvjerstava na tada okupiranim područjima.

Europa ne razumije

U prosincu 2025. diljem Njemačke održavali su se prosvjedi protiv uvođenja obvezne vojne službe. Prema pisanju medija Nexta na mreži X, slogan prosvjeda mladih glasio je: „Radije živjeti pod Putinom nego se boriti.“ Njemačka je 5. prosinca 2025. donijela zakon o vojnoj službi, kojim se nastoje ojačati oružane snage zbog sve veće prijetnje iz Rusije. Kao odgovor, piše Nexta, njemačka mladež poručuje da ne želi umirati za svoju zemlju i da bi radije izabrala bijeg ili okupaciju nego rat. Ta situacija jasno pokazuje koliko Europa zapravo ne razumije da poraz u ratu i život pod okupacijom ne znače samo zamjenu jedne zastave drugom. Okupacija znači ubijanje, mučenje i silovanje te – kao šlag na torti – i prisilno služenje u vojsci okupatora.

Opljačkani Donbas

Da je doista tako, dokazuju već postupci Rusije na privremeno okupiranom Donbasu. Godine 2014. ondje su najprije mučili i pobili sve proukrajinske aktiviste koji nisu uspjeli pobjeći, zatim su uništili infrastrukturu, potopili rudnike, opljačkali tvornice i poharali gradove, a nakon svega toga 2022. godine sve su muškarce, naoružane samo zastarjelim oružjem, poslali kao topovsko meso u juriš na ukrajinsku vojsku.

Rusija izbliza

U kolovozu 2025. gotovo svi svjetski mediji izvještavali su o bivšem gradonačelniku Hersona Volodymyru Mykolajenku, koji je u ruskom zarobljeništvu proveo više od tri godine. Rusi su ga oteli u travnju 2022. tijekom okupacije grada. Pripadnici FSB-a držali su ga u zgradi gradske policije, dugo ga tukli, mučili i prisiljavali na suradnju. Mykolajenko je svjedok ruskih zločina kako protiv civilnog stanovništva, tako i protiv ratnih zarobljenika. Pripovijeda da su ih mučili, tukli, uskraćivali im liječenje, nisu ih puštali na zrak, verbalno ih ponižavali, zabranjivali im da govore ukrajinski i tjerali ih da pjevaju rusku himnu. U jednom od prvih intervjua nakon oslobođenja rekao je: „Vidio sam Rusiju izbliza i uvjeren sam da nema ničega odvratnijeg, podlijeg i manje sličnog Ukrajini od Rusije. Ponekad mi se čini da oni koji Rusiju nisu vidjeli tako izbliza kao ja uopće ne shvaćaju protiv čega se borimo i koliko je važno da ne izgubimo ovaj rat.“

Jevhen Malyk

Dana 23. listopada 2025. u Ljubljani je, zahvaljujući ukrajinskom veleposlanstvu u Sloveniji u suradnji s vladinim Uredom za komunikacije i Centrom za europsku perspektivu, održan susret s predstavnicima ukrajinskog projekta Break the fake, posvećenog borbi protiv dezinformacija i razmjeni iskustava s europskim partnerima o izazovima ruskog informacijskog rata protiv slobodnog svijeta. Gost susreta bio je ukrajinski vojnik Jevhen Malyk, koji je u ruskom zarobljeništvu proveo dvije i pol godine. Njegovo se iskustvo poklapa s iskustvima Volodymyra Mykolajenka i drugih oslobođenih Ukrajinaca – i vojnika i civila. Jevhen je ispričao da su Rusi iznimno domišljati u mučenju. Osim fizičkog zlostavljanja, premlaćivanja i mučenja, zarobljenici su bili izloženi i teškom psihološkom pritisku – morali su slušati rusku propagandu i laži o Ukrajini i stanju na bojištu. Jevhena i njegove suborce tukli su elektrošokerima, puštali na njih pse i uskraćivali im liječničku pomoć. Gotovo su svi neprestano imali gnojne rane jer im zbog premlaćivanja koža nije stigla zacijeliti.

Smrti u Olenivki

Prema svjedočanstvima mnogih oslobođenih, neki zarobljenici nisu izdržali zlostavljanje i umrli su. Ljudima s kroničnim bolestima često nisu davali lijekove, što je za njih bilo kobno. Rusi takve smrti u pravilu prikrivaju. Poznat je teroristički napad u Olenivki 29. srpnja 2022., u kojem su život izgubila najmanje 53 branitelja Mariupolja, a više od 130 ih je ranjeno. Rusi su pokušali za napad okriviti Ukrajinu. Ruska propaganda širila je laž da je Ukrajina navodno i sama bila zainteresirana za smrt zarobljenika jer bi oni mogli „otkriti neugodne tajne“. Izvješće Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) iz 2023. potvrdilo je da eksploziju nije prouzročila raketa HIMARS, kako je tvrdila Rusija. No to je bila samo manipulacija kojom su se nastojali prikriti razmjeri ruskih zločina nad ratnim zarobljenicima, koji su zaštićeni Ženevskom konvencijom, koju Rusija potpuno ignorira. I ne samo to – Rusija je još 2019. opozvala priznanje nadležnosti Međunarodne komisije za utvrđivanje činjenica, predviđene Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

Civilizacijski ponor

Treba naglasiti da Ukrajina, za razliku od Rusije, koja je pala na razinu terorističke organizacije, poštuje Ženevsku konvenciju te ruskim zarobljenicima osigurava humano postupanje i dostojne uvjete. Osim toga, međunarodne organizacije imaju slobodan pristup ruskim zarobljenicima u Ukrajini. Ruski ratni zarobljenici dobivaju kvalitetnu hranu u dovoljnim količinama, imaju pristup liječnicima i stomatolozima te mogu obavljati vjerske obrede ako to žele. Ljudima koji su došli ubijati Ukrajince samo zato što su Ukrajinci, Ukrajina ne uskraćuje ni kontakte s njihovim bližnjima ni mogućnost zarade. Između Ukrajine i Rusije zjapi civilizacijski ponor.

Rusija krši prava zarobljenika

Ukrajina neumorno radi na tome da iz ruskog zarobljeništva vrati kući sve – i civile i vojnike – te da pronađe sve nestale. Ruska strana sustavno krši međunarodne konvencije i prava zarobljenika, odbija davati informacije o zatočenima, blokira pristup neovisnim organizacijama i provodi izvansudska smaknuća ratnih zarobljenika. Osim toga, Rusija neprestano ometa proces razmjene, odugovlači ga, kategorički odbija razmijeniti neke ukrajinske zarobljenike i postavlja neostvarive uvjete. No, srećom, Ukrajina uz potporu međunarodnih partnera ipak uspijeva vraćati svoje ljude.

Smrt nakon povratka kući

Nažalost, ni oslobođenje iz zarobljeništva ne jamči miran ni zdrav život kod kuće. Mnogi se Ukrajinci vraćaju u domovinu krajnje iscrpljeni, s velikim gubitkom tjelesne težine, s uznapredovalim neliječenim bolestima, nepravilno zacijeljenim ranama i teškim posttraumatskim stresnim poremećajem. Događa se da ukrajinski vojnici nakon oslobođenja umru od posljedica mučenja, dugotrajnog izgladnjivanja ili psihičkog zlostavljanja. Tako je, primjerice, Dmytro Šapovalov, oslobođen 2023. i poznat po videosnimci na kojoj plače od sreće jer nakon dugo vremena ponovno jede jabuku, 2025. iznenada preminuo od srčanog zastoja u dobi od samo 33 godine. Serhij Dobrovolskyj (43), oslobođen u svibnju 2025., umro je samo mjesec dana nakon povratka kući zbog zdravstvenih komplikacija. A Valerij Zelenskyj (57) preživio je 36 mjeseci zarobljeništva, ali je nakon oslobođenja umro od nekroze tkiva koju su prouzročili nečovječni uvjeti u ruskom zarobljeništvu.

Novinarka Viktorija Roščyna

Rusija ubija i novinare. Prema podacima ukrajinskog Instituta za masovne informacije (IMI), od početka invazije punog razmjera u ruskoj su agresiji ubijena 134 medijska djelatnika, od toga 15 tijekom obavljanja novinarskog posla. Prema podacima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, u ruskom je zarobljeništvu još najmanje 26 ukrajinskih novinara. Najviše je odjeknuo slučaj novinarke Viktorije Roščyne, koju su Rusi oteli, mučili i ubili. Zarobljena je u kolovozu 2023., a njezini su roditelji za kćerinu smrt doznali tek u listopadu 2024. Ruska strana dugo je odbijala predati Viktorijino tijelo, a kad su ga napokon vratili, bilo je neprepoznatljivo, s tragovima mučenja i seciranja, bez mozga, očiju i dijela dušnika, te označeno kao tijelo neidentificiranog muškarca. Tek je analizom DNK-a potvrđeno da je riječ o Viktoriji Roščyni.

Zločini usred Europe

Već više od dvanaest godina Rusija u Ukrajini krši međunarodno pravo, sustavno gazi ljudska prava i čini zločine protiv čovječnosti u samom središtu Europe. A svijet i dalje pokušava u Rusima vidjeti partnere i prijatelje. Ukrajincima je iznimno važno da svijet napokon stane na njihovu stranu i prisili Rusiju da odgovara za sve svoje zločine – samo tako postoji nada da se strahote koje proživljava ukrajinski narod više nigdje u Europi neće ponoviti.