Za tjednik Demokracija piše Iryna Sieidkhanova, ukrajinska novinarka i publicistica:
Moja majka i njezina obitelj potječu iz Donecke oblasti u Ukrajini. I premda sam se slučajno rodila u Moskvi, odrasla sam ovdje – u regiji koja se danas prečesto opisuje jednom riječju: „ruska“. Kod Rusa ta riječ zvuči samouvjereno, ali ta tvrdnja ne prolazi provjeru činjenica. Donbas nikada nije bio ruski – ni povijesno, ni kulturno, ni demografski.
Krenimo od jednostavne činjenice: Donbas nije drevna povijesna „zemlja ruskog naroda“. To je kratica za „Donecki (ugljeni) bazen“, odnosno ekonomsko-geografski pojam. Regija u današnjem smislu oblikovala se relativno kasno, uglavnom u 19. stoljeću, kada se ovdje počela brzo razvijati industrija. Zapravo, teritoriji današnje Donecke i Luhanske oblasti od davnina su bili dio stepskog pograničja, koje su Kozaci nazivali Divlje polje. Već u 17. stoljeću zaporoški Kozaci ovdje su osnovali Kalmiušku palanku – upravno-vojnu jedinicu Zaporoške vojske. Na mjestu kozačke tvrđave Domaha (drugi naziv je Kalmiuška Sloboda) nastao je Mariupolj. Na mjestu kozačkih naselja Oleksandrivka i Krutohorivka izrastao je Doneck.
Multietnički grad
Mariupolj, u kojem sam provela tinejdžerske godine, grad je iznimno raznolike i nimalo ruske etničke povijesti. Grčka zajednica ovdje se pojavila 1778. godine, kada je Katarina II. ovamo preselila krimske Grke. Uz njih su živjeli Armenci, Židovi, Kozaci, a kasnije i Talijani. Bio je to multietnički grad u kojem su različiti narodi živjeli zajedno na obalama rijeke Kalmius i Azovskog mora. Na toj slici nema ni trunke nečega što bi bilo „oduvijek rusko“.
Juzivka i John Hughes
Doneck je priča za sebe. Prvi službeni naziv buduće velike gradske aglomeracije bio je Juzivka, po velškom inženjeru Johnu Hughesu, koji je 1869. godine u dolini rijeke Kalmius osnovao metalurški kombinat i rudnik ugljena. S njim je na osam brodova stiglo više od stotinu čeličana i rudara iz Južnog Walesa. Velški doseljenici dolazili su u Juzivku sve do boljševičke revolucije 1917. godine. Industrijalizacija Donbasa krajem 19. i početkom 20. stoljeća odvijala se uz sudjelovanje Britanaca, Belgijanaca, Francuza i Poljaka. Grad koji Rusija danas smatra svojim osnovao je Velšanin na kozačkoj zemlji. Rusije u toj formuli nema. To su bila rijetko naseljena stepska područja na kojima su se susretali utjecaji različitih država i sila. Važnu ulogu ovdje su imali Kozaci, povezani sa Zaporoškom Sičju. Upravo su oni osvajali te krajeve. Stabilne ruske većine ovdje jednostavno nije bilo.
Pod Ruskim Carstvom
Krajem 18. stoljeća ovi teritoriji postali su dio Ruskog Carstva. Ali politička pripadnost ne znači etničko jedinstvo. Carstvo je regiju naseljavalo ljudima različitog podrijetla – Ukrajincima, Rusima, Grcima, Nijemcima i Srbima. Donbas se od samog početka oblikovao kao višenacionalni prostor.
Kao što je već spomenuto, industrijalizacija Donbasa uvelike se temeljila na uvezenim zapadnim tehnologijama i stručnom znanju. To nije bio izolirani „unutarnji“ razvoj, već dio šireg europskog gospodarskog procesa. Juzivka je od samog početka bila multikulturalna sredina u kojoj se oblikovao novi industrijski identitet regije. Upravo je industrijski razvoj u 19. stoljeću pretvorio regiju u jedno od ključnih industrijskih središta. Ovamo su dolazili radnici iz raznih krajeva carstva. U toj sredini ruski jezik postao je jezik proizvodnje i gradskog života, ali ne kao znak etničke većine, već kao sredstvo sporazumijevanja. Popis stanovništva koji je Rusko Carstvo provelo 1897. godine pokazuje složenu sliku: na selu je prevladavalo stanovništvo koje je govorilo ukrajinski, dok su gradovi bili više rusificirani. To je tipična posljedica industrijalizacije, a ne dokaz „ruske prirode“ regije.
Odakle toliko ljudi koji govore ruski?
Ali ako Donbas nije bio „ruski“ od samog početka, zašto tamo ima toliko ljudi koji govore ruski? Odgovor na to pitanje jedno je od najtežih poglavlja novije povijesti Ukrajine: razdoblje 1932. – 1933. Holodomor. Staljinov režim na teritoriju Ukrajine izazvao je umjetnu masovnu glad: zaplijenio je žito, zatvorio granice i cijela sela stavio na „crne liste“; ljudi su umirali, a nisu imali ni pravo napustiti dom i potražiti hranu. Prema različitim procjenama, umrlo je gotovo četiri milijuna Ukrajinaca, a to su samo izravne žrtve, ne računajući demografske gubitke u sljedećim desetljećima. Donecka i Luhanska oblast bile su među najopustošenijim područjima.
Kolhoznici iz Rusije
Zatim je 25. listopada 1933. Vijeće narodnih komesara SSSR-a donijelo tajnu odluku „o preseljenju 21.000 kolhozničkih obitelji u Ukrajinu“. Za preseljenje je izdvojeno 15,5 milijuna rubalja. U Donbas je stiglo više od 300 vlakova s Rusima. Ti novi stanovnici nisu imali ukrajinske korijene niti veze s ovom zemljom. Imali su samo sovjetski patriotizam. Dakle, Holodomor nije bio jedini instrument promjene etničkog sastava Donbasa. Prije i poslije njega bile su represije tridesetih godina: „pogubljena renesansa“ i deportacije u Sibir svih koje je sovjetska vlast smatrala „nepouzdanima“, odnosno učitelja, svećenika, kulturnih radnika, ali i jednostavno imućnih gospodara. Oni koji su mogli čuvati i prenositi nacionalni identitet budućim naraštajima bili su uništeni ili prognani. Na njihovo mjesto došli su ljudi bez veza s ovom zemljom, s drugim jezikom i drugačijim kolektivnim sjećanjem.
Desetljeća sovjetske rusifikacije
Uslijedila su desetljeća sovjetske rusifikacije: škole u kojima se nastava održavala isključivo na ruskom; poduzeća s dokumentacijom na ruskom; masovna kultura u kojoj je ukrajinski jezik prikazivan kao nešto „seljačko“ i „zastarjelo“. Krajem 20. stoljeća u regiji je doista prevladavao ruski jezik, ali to nije bio prirodan proces, niti izraz „ruske duše“ Donbasa. Bio je to rezultat genocida i sustavne asimilacijske politike koja je trajala kroz više naraštaja.
Mariupolj pod ruskom čizmom
A sada pogledajte što se danas događa u mom Mariupolju. Prije ruske invazije 24. veljače 2022. u gradu je živjelo gotovo pola milijuna ljudi. Tijekom tri mjeseca ruske blokade i bombardiranja ubijeno je najmanje 22 000 civila, a to je samo vrlo minimalna procjena. Ostali su pobjegli ili su deportirani. Prema podacima Petra Andrjuščenka, savjetnika legitimnog gradonačelnika Mariupolja, u gradu je ostalo oko 80 000 mještana, uglavnom umirovljenika. A u grad je došlo 59 000 civilnih migranata iz Rusije i Srednje Azije, što je klasični ruski modus operandi: „Ubijemo ili protjeramo starosjedioce i dovedemo svoje.“ Nakon jedne generacije proglasimo da je „oduvijek rusko“. Isto je bilo s krimskim Tatarima nakon deportacije 1944. Isto je bilo u Doneckoj oblasti nakon Holodomora. I isto se sada događa u Mariupolju i na drugim okupiranim ukrajinskim teritorijima.
Donbas u neovisnoj Ukrajini: razvoj koji se često previđa
Nakon 1991. godine Donbas je postao dio neovisne Ukrajine unutar međunarodno priznatih granica, koje priznaje i UN. Upravo u tom razdoblju regija ne samo da je zadržala svoj industrijski potencijal, već se i gospodarski snažno razvila. Doneck je do 2014. godine bio jedan od najbogatijih i najdinamičnijih gradova u Ukrajini. Tu su bila velika industrijska poduzeća i financijski resursi, a razvijala se i infrastruktura. U Donecku su izgrađeni moderni stadioni, ceste, zračna luka i poslovni centri. Organizacija Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine postala je simbol tog razvoja: Doneck se pokazao kao suvremen europski grad. Važno je naglasiti da se taj razvoj odvijao u okviru ukrajinske države i njezina gospodarskog sustava, uz sudjelovanje ukrajinskog proračuna, poduzeća i međunarodnih ulaganja. Donbas nije postojao kao zasebna gospodarska cjelina koju je „održavala“ Rusija, kako to prikazuje ruska propaganda.
Donbas nije bio ovisan o Rusiji
Mit da je „Donbasu sav razvoj dala Rusija“ ne odgovara činjenicama. Temelji industrije postavljeni su još u carskom razdoblju, uvođenjem zapadnih tehnologija. U sovjetsko vrijeme Donbas je bio dio svesaveznog gospodarstva, kao i druge regije. A nakon 1991. razvoj ove regije odvijao se u okviru neovisne države Ukrajine. Osim toga, gospodarske veze Donbasa nisu bile usmjerene samo prema Rusiji, već i prema drugim tržištima. Ukrajinska metalurška poduzeća izvozila su proizvode u Europu, Aziju i druge dijelove svijeta. Što još jednom potvrđuje: Donbas je bio uključen u globalno gospodarstvo i nije ovisio o Rusiji.
„Narod Donbasa“ je mit stvoren u Moskvi
Jedan od ključnih elemenata ruske propagande jest koncept „posebnog naroda Donbasa“ kao navodno zasebne zajednice s vlastitim identitetom, koja teži samoodređenju. To je privlačna, ali potpuno izmišljena konstrukcija.
S antropološkog, kulturološkog i međunarodnopravnog gledišta „narod Donbasa“ ne postoji. U Doneckoj i Luhanskoj oblasti, kao i u većini regija Ukrajine, živjeli su Ukrajinci, Grci, Židovi, Bugari, Rusi i pripadnici mnogih drugih naroda. To što žive u istoj regiji i služe se zajedničkim svakodnevnim jezikom ne stvara novi subjekt međunarodnog prava. I ja sama sam dobar primjer: tinejdžerske godine provela sam u Mariupolju, studij sam završila u Donecku, u svakodnevnom životu govorila sam uglavnom ruski, iako sam izvrsno vladala i ukrajinskim. Istodobno, ja sam Ukrajinka, imam ukrajinsku putovnicu i jasan osjećaj pripadnosti Ukrajini. Milijuni ljudi oko mene živjeli su na isti način. Govoriti ruski nije isto što i imati „ruski identitet“, a ta je razlika bitna. Upravo to Rusija namjerno zamagljuje u svojoj propagandi kada jezik svakodnevne komunikacije poistovjećuje s političkim identitetom. Ilustrirat ću to još jednim osobnim primjerom: budući da sam u braku sa Srbinom, posljednjih 15 godina u svakodnevnom životu govorim uglavnom srpski, ali me to nije učinilo (i nikada neće) Srpkinjom.
Komu pripada pravo na samoodređenje
U međunarodnom pravu pravo na samoodređenje odnosi se na kolonijalne narode koji su sustavno ugnjetavani. Ono, međutim, ne predviđa pravo bilo koje regionalne skupine (pa ni većine) na odcjepljenje od države, osobito ne ako tu „želju“ organizira i naoružava susjedna država. U suprotnom bi se svaka država na svijetu mogla raskomadati i podijeliti tako da se onamo dovedu vlastiti građani i pod cijevima automatskog oružja provede „referendum“, kao što se dogodilo na Krimu.
U znanstvenom smislu „nacija“ nije samo stanovništvo određenog teritorija. To je zajednica s povijesnim identitetom, kulturom i često jezikom. U Donbasu ne postoji zaseban jezik ili kultura koji bi oblikovali samostalnu „donbasku naciju“. Donbas je dio ukrajinskog društva sa svom njegovom raznolikošću.
Separatizam uz vanjsko miješanje
Istodobno, pravo na samoodređenje, o kojem se često govori, ne znači automatsko pravo na odcjepljenje. Prema načelima UN-a, ono se mora ostvarivati bez narušavanja teritorijalne cjelovitosti država. Takozvanu Donecku narodnu republiku (DNR) i Luhansku narodnu republiku (LNR) međunarodna zajednica nije priznala kao države. Smatraju se dijelom teritorija Ukrajine. Osim toga, izvješća OESS-a zabilježila su odlučujući utjecaj vanjskog čimbenika na razvoj sukoba. Stoga je događaje nakon 2014. teško nazvati samoodređenjem. Mnogo je točnije govoriti o separatizmu povezanom s vanjskim miješanjem, koje povijesne argumente koristi kao oruđe.
2014.: Ne „građanski rat“, već operacija ruskih specijalnih službi
Jedan od najopasnijih ruskih narativa u raspravama o Donbasu jest izraz „građanski rat na istoku Ukrajine“. Koristili su ga neki međunarodni mediji i dio političara. Taj izraz je laž. U noći s 11. na 12. travnja 2014. skupina od 52 naoružana muškarca prešla je ukrajinsku granicu iz Rusije. Predvodio ju je Igor Girkin (pseudonim Strelkov), umirovljeni pukovnik ruskog FSB-a, ruski državljanin i veteran sukoba u Pridnjestrovlju, Bosni i Čečeniji. Njegova je skupina 13. travnja kod Slovjanska izvela oružani napad na pripadnike ukrajinske SBU-a, u kojem je jedan ubijen, a trojica ranjena. Girkin je zauzeo upravne zgrade u Slovjansku i u ime „boraca Donbasa“ preuzeo vlast u gradu. To nije bio spontani narodni ustanak. Bila je to oružana operacija stranih – ruskih – obavještajnih službi. Sam Girkin to je više puta javno potvrdio: „Ja sam povukao okidač rata.“ Čovjek iz Moskve, časnik FSB-a, doveo je naoružanu postrojbu i „pokrenuo“ sukob, koji je potom svijetu predstavljen kao „izraz volje lokalnog stanovništva“.
Dokazi o ruskoj umiješanosti
Istina je da je u proljeće 2014. u nekim gradovima Donbasa vladalo prosvjedno raspoloženje. Nakon Majdana i promjene vlasti u Kyjivu dio ljudi osjećao je nesigurnost. Ali između društvenog nezadovoljstva i oružanog preuzimanja vlasti zjapi ponor, koji su ispunili konkretni ljudi s konkretnim automatskim puškama, došli iz konkretne zemlje – iz Rusije.
Dokazi o umiješanosti Rusije dokumentirani su i provjereni: prisluškivani razgovori, utvrđena prisutnost ruskih profesionalnih vojnika koji su službeno bili „na dopustu“ i isporuke teškog naoružanja preko otvorene granice. Vrhunac je uslijedio 17. srpnja 2014., kada je iznad Donbasa oboren putnički Boeing na letu MH17 iz Amsterdama za Kuala Lumpur. Poginulo je 298 ljudi, među kojima nije bilo nijednog vojnika. Okružni sud u Haagu utvrdio je da je protuzračni raketni sustav „Buk“ dopremljen iz ruske vojne postrojbe u Kursku u Donecku oblast. Girkin je u odsutnosti osuđen na doživotni zatvor. A sve to nazivati „građanskim ratom“ znači biti suučesnik u laži.
Odgovor je u logici
Donbas nije „jedan identitet“ niti „jedna povijest“. To je granično područje koje su oblikovali kretanje ljudi, industrijalizacija i međukulturna suradnja. I upravo zato tvrdnja o njegovoj „oduvijek ruskoj prirodi“ ne odgovara činjenicama. Možda neki čitatelji razmišljaju: zašto bih se bavio dalekim ratom? Što me se tiču Mariupolj i Doneck?
Odgovor je u logici, a ne u geografiji. Logika koju Rusija primjenjuje na Donbas univerzalno je oruđe: „Ovdje žive ljudi koji govore našim jezikom, dakle ovo je naša zemlja.“ I: „Ovo je oduvijek naša zemlja, dakle granice se mogu mijenjati.“ Ako ta logika postane prihvatljiva norma, svaka država s nacionalnim manjinama postat će potencijalna meta sličnog scenarija. Ako je „zaštita svojih“ dovoljan razlog za oružanu vojnu invaziju, onda međunarodni sigurnosni sustav, uspostavljen nakon 1945. i učvršćen Helsinškim sporazumima 1975., jednostavno nestaje. To nije apstrakcija. To je stvarna prijetnja koju Ukrajina zadržava po cijenu tisuća ljudskih života.